Utorak, 17. Jan 2017. 04:44
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Miladinka Mirna Vasić: Muhamed Gafić je dobro rekao: Treba dovoljno hrabrosti, petlje i strpljenja da dosegnete vrh

Autor: Elvedina Džakmić
Septembar 13, 2016

Švicarski Matterhorn (4478m) jedna je od pet najsmrtonosnijih na svijetu i san svakog alpiniste. Nedavno ga je ostvarilo četvero alpinista iz BiH: Tomislav Cvitanušić, Ismir Jusko Švabo, Armin Škandrić i naša sagovornica. U narednim redovima su njeni utisci i naš način da iskažemo poštovanje ovoj ekipi

U vremenu kapitalizma, konzumerizma, trke za (brzom) zaradom, svakodnevnog stresa… sretni su oni ljudi koji životno zadovoljstvo mjere kilometrima pređenim kroz prirodna prostranstva. A priroda k'o priroda, najbolje od sebe da onima koji je najviše poštuju i vole. Za njih su, između ostalog, rezervirani najljepši, ali i najopasniji planinski vrhunci. Među njima je i švicarski Matterhorn (4478m). Ova planina, jedna od pet najsmrtonosnijih na svijetu, san je svakog alpiniste.

Na svoj vrh nedavno je pustila četveročlanu ekipu iz Bosne i Hercegovine, iskusne alpiniste Tomislava Cvitanušića, Ismira Juska Švabu, Armina Škandrića i jednu damu, Miladinku Mirnu Vasić.

Kao i svi pravi planinari, ovaj tim za sebe neće reći da su „osvojili planinu“, već da je planina osvojila njih. Utiske o ovom pohodu s nama je podijelila Mirna, koja se na posao vratila „s ogromnom euforijom i entuzijazmom, pozitivnim raspoloženjem i osmijehom na licu“.

-Za mene ovo nije bio onaj stereotipni godišnji odmor u vidu odmora na plaži. Bio je to pravi aktivni godišnji odmor i s pravom mogu reći da sam napunila baterije koje će me još dugo držati.

Trčanje i penjanje

Odlazak na ovakav odmor podrazumijeva drugačije pripreme od onih na koje je većina navikla. Bez vrhunske kondicije i iste takve logistike ne treba ni kretati na pohod.

-Međutim, kad se nečim bavite skoro pola života onda se podrazumijeva da ste u kontinuiranoj kondiciji. S obzirom da trčim polumaratone i maratone, trčanje je sastavni dio moje svakodnevnice. Kao trenere i velike motivatore u ovom sportu spomenula bih trojicu prijatelja, Tomislava Cvitanušića i Armina Škandrića, koji su ujedno i moji penjački partneri sa Matterhorna, te Mirzeta Halilovića bez kojeg je trening trčanja u Tuzli nezamisliv. Tu su redovni odlasci na planinu vikendom (Prenj, Velež, Čvrsnica, Bjelašnica…), te penjanje na naše stijene: na Romaniji, na stijenu Botina na Veležu i sportsko-penjačka penjališta.

Da bi se ispenjao jedan vrh kao što je Matterhorn potrebna je dobra i kvalitetna aplinistička oprema. Ništa nismo prepustili slučaju, pa smo možda bili i malo ”pretovareni”. Nosili smo dva manja užeta koja smo koristili za navezu, ali smo imali i veliko 60-metarsko uže koje smo koristili za abzajl, tj. spuštanje. Kao sastavni i obavezni dio opreme tu su cepini, dereze, kaciga, pojas, prusike, trake, kompleti, frendovi, čokovi, ruksak cca 35l, sunčane naočale, tzv. glečerice, brile (u slučaju mećave i lošeg vremena), rukavice, kapa, gore tex jakne, wind stoper jakne, zaštitna krema za lice faktor 50, (mislim da nam je Tomo dao neku zaštitnu kremu sa faktorom 100 :) ), visokogorske čizme…, priča Mirna.

Kao izvor informacija prije polaska poslužili su im izvještaji s dosadašnjih uspona, te izvještaji vodiča koji decidno opisuju kompletan uspon na Matterhorn.

– Ipak, od najveće pomoći bili su nam savjeti našeg instruktora Muhameda Gafića, doajena bosanskohercegovačkog alpinizma, koji je sve vrijeme bio uz nas. Dan prije uspona poslao je poruku našem Tomi: „Tomo, na mjestu gdje se završavaju fiksna užad mnogi alpinisti odluče da se vrate nazad. Tu treba stisnuti i nastaviti uspon, a ispod tebe je Sjeverna stijena-kao aždaha. Tu vam treba dovoljno hrabrosti, petlje i strpljenja da dosegnete vrh“.

mirna-vasic2

Spuštanje po mraku

Krenimo od početka – podnožja.

– Pogled na Matterhorn iz gradića Zermatta oduzima dah. Ne možete ostati ravnodušni, a osjećaji se miješaju: od ushićenosti do strahopoštovanja. Statistička činjenica da je Matterhorn na petom mjestu po smrtnosti (Everest je tek na devetom mjestu) unosi i dozu bojazni. Sjećam se da sam u momentu izlaska na vrh naslonila glavu na Tomino rame i zadržala se tako nekoliko sekundi. Emocije vas preplave, osmijeh, radost, suze radosnice… Dijelite tu radost sa svojim penjačkim partnerima, i to je posebna veza koja spaja ljude.

Dan prije samog uspona došli smo u Hornli dom koji se nalazi na 3260 m/nv. Dom je renoviran prošle godine u čast 150 godina od prvog uspona na Matterhorn i to je danas, prije bih rekla, hotel. Savremeno uređene sobe, kuhinja, toaleti…Nadmorska visina mu daje dodatnu čar, bez obzira što flaša vode ovdje košta osam eura. U poslijepodnevnim satima otišli smo u kratku izvidnicu, tek da znamo šta nas očekuje ujutro u 5h (tad je još mrak i krećemo se sa čeonim lampama). Potom smo večerali i vrlo rano legli spavati. Ustali smo u 3.30, doručak se služi od 4.30, a polazak iz doma je u 4.50h. Pravilo je takvo da prvi kreću registrovani vodiči s klijentima (usluga vodiča košta 1.600 franaka) pa tek onda ostali. Na ulazu u stijenu na kojem je postavljeno brodsko uže čekali smo izvjesno vrijeme zbog gužve. Nakon toga nastavljamo svoj put prema Solvay skloništu, koje se nalazi na oko 4000 m/nv. Armin i Jusko bili su prva naveza, a Tomo i ja druga, priča Mirna.

Na putu do Solvaya susretali su, dodaje, mnoge naveze, te raspoloženu ekipu iz Španije koji su im pri završnom usponu do Solvaya čak ustupili i svoje uže.

-Sreli smo i veliki broj naveza koje su odlučile da se vrate, među njima su bili momak i djevojka koji su noć prije spavali sa nama u sobi. Djevojka je bila u suzama, rekla je da je jednostavno izgubila snagu. Nije se jednostavno ni vratiti, teške su to odluke, ali uglavnom su pametne. Mi smo im poželjeli sreću u povratku, uz riječi da vrh ostaje tu, da će ih čekati, te da je njihova odluka zasigurno ispravna u tom trenutku. U Solvay smo stigli u 9.15h i već smo tad znali da ukoliko odlučimo nastaviti naš put prema vrhu, da ćemo morati abzajlovati po mraku te noć provesti u skloništu. Zajednički smo donijeli tu odluku i krenuli smo naprijed. Imali smo veliku sreću, vremenska prognoza je bila na našoj strani, i sve vrijeme penjanja stijena Matterhorna je bila okupana suncem i bez daška vjetra. Dolaskom na ”rame” Matterhorna, pogledom na njegovu sjevernu stranu i liticu duboku nekih dva kilometra, sjetili smo se poruke našeg Gafe, sjetili smo se i naših alpinista Armina Gazića i Harisa Kalajdžisalihovića, koji su prvi iz BiH prepenjali čuvenu sjevernu stijenu.

Vrh smo dosegli u 16.23h. Ni u jednom momentu nismo poklekli, iako smo bili svjesni da sam slijedi spuštanje po mraku. Zalihe vode su nam bile jako male. Dugih šest sati smo se spuštali po mraku, iskusili šta znači dočekati noć u naručju Matterhorna. Armin je učinio da svaki naš štand i svaki abzajl bude siguran, a mi smo mu svojom mirnoćom i strpljenjem olakšali jedan dio posla. Sve četvero smo ponosni što ni u jednom trenutku nismo dali mjesto panici, te što nismo pokazali nemir i nervozu, ističe Mirna.


Drveno sklonište na litici

-U 2.30 Armin je ushićeno povikao ”Solvay” – drveno sklonište na samoj litici koje je za nas tad bio hotel sa pet zvjezdica. Ušli smo unutra žedni i iscrpljeni, sačekali jutro, te se nakon pet sati spuštanja spustili u Hornli dom. Potom smo se „brzinom svjetlosti“ spustili do žičare Schwarzsee, a potom u Zermatt.

U toku uspona svakako da je bilo i teških momenata kada je svako od nas bio sam sa svojim mislima, ali je bilo i osmijeha i anegdota. I sad se sa smijehom sjećam kako sam zadnjih 200 metara na silasku rekla Tomi s kojim sam bila u penjačkoj navezi: ”Čuvaj me dobro, sad ću pasti”, a nije bilo teoretske šanse da padnem. Umor, iscrpljenost i dehidracija su učinili svoje, priča Mirna.

Prva žena iz naše zemlje koja se popela na ovaj vrh sretna je, kaže, što je uz sebe imala odličan tim.

-Među trojicom muškaraca ogromne fizičke ali i mentalne snage nisam osjećala strah. Umora je bilo, iscrpljena jesam bila, ali ni na trenutak se nisam osjetila nesigurnom. Podrška koju su mi pružali je nešto što se teško riječima može opisati, to je nešto što se srcem i dušom osjeća. Dovoljan je pogled upućen partneru da se razumijete.

Tomu, Juska i Armina poznajem jako dugo. Osim trčanja, veže nas i Sarajevska škola alpinizma čiji smo bili polaznici. Jedna izreka kaže da neka poznanstva u životu nisu bez razloga. Tomu i mene veže jedan nemili događaj prije par godina u kojem sam slomila nogu, i odatle ta veza. S Arminom me veže planina Velež i stijena Botin, od kada je postao moj penjački partner i mentor. Jusko, kao dio tima sa Matterhorna, čovjek koji nosi u sebi i širi mir i pozitivnu energiju, je osoba koja vas podstiče da idete naprijed.

Privilegija je danas poznavati ovakve ljude i imati ih za svoje prijatelje. Jedna sufijska mudrost kaže da se samo iz pune šolje može preljevati sadržaj. Njih trojica su te tri pune šolje, koji svoje znanje, nesebičnu energiju i ljubav dijele drugima. Jer zapravo, naše i jeste samo onoliko koliko damo drugim ljudima, kaže Mirna.

mirna-vasic30

Prvi alpinistički koraci u Austriji

Mirna se alpinizmom bavi od 2002. godine. Prve korake naučila je u Austriji, a onda je po povratku u BiH nastavila uspone na našim stijenama. Registrovani je gorski spasilac i član GSS stanice Zavidovići.

komentara