Nedjelja, 22. Oct 2017. 10:15
Najčitaniji ženski magazin u BiH

IN MEMORIAM – Ljubiša Samardžić: Sve radite s osmijehom!

Autor: Amela Keserović
Septembar 24, 2017

Dobrog povoda za intervju s legendom glumačke scene ovih prostora Ljubišom Samardžićem je uvijek bilo, ali nije bilo i prilike da se sretnemo svaki put kad bi dolazio u Sarajevo. Zadnji put smo razgovarali u ljeto 2014. godine. Našli smo se na istom mjestu – sivoj zgradi Državne televizije, gdje je bio jedan od učesnika BHRT-ove humanitarne akcije “Ljudi ljudima, pozovi i pomozi”.

– Sutra ćemo se vidjeti i razgovarati, ali imam jedan uslov. Molim vas da razgovor počnemo na groblju Lav, gdje je sahranjen Šiba Krvavac – kazao je.

Prijedlog je bio odličan, i razumjela sam Ljubišinu potrebu da ovog puta naša priča krene od Krvavca. Osim što su sarađivali, dugo su, sve do Šibine smrti, bili i prijatelji. Ovo je bio njegov način da oda počast velikom reditelju.

– Devet godina nisam bio ovdje. Divim se ovom čovjeku, smatram da je on hrast kompletne bh. kinematografije, i ne samo bh., već i svih ljudi koji ga znaju i koji ga poštuju – sjećam se Samardžićevih riječi dok stoji pored Šibinog nadgrobnog spomenika.

Često, kaže, razmišlja o njemu…

– Sijaset puta kada se sjetim njegove dobrote uhvati me nostalgija. On je bio čovjek koji mrava nije zgazio, čestit, pošten, a uz sve to imao je nepatvoren šarm i inteligenciju. Mali broj ljudi zna da je on pročitao mnogo knjiga, da je bio vrlo obrazovan, da je znao sjajnu literaturu. U “Evropi” je imao svoj sto, i kad god je s nama bio Paja Vujisić, tema za razgovor je bila literatura. Vrlo često smo se sporili, ja sam imao svoju viziju, mlađu, možda malo drskiju, opirao sam se njihovim prijedlozima.

ljubisa najnovije2

Na grobu dragog prijatelja Hajrudina Šibe Krvavca

 

Željeli su me ubijediti da je “Travnička hronika” slabija od Andrićevog prethodnog romana, a ja tvrdim da je “Travnička hronika” jedan od najljepših romana.

Uvijek je veličao to da su Andrić i Selimović stubovi kompletne kulture, ne samo BiH nego civilizacije. Jednom riječju, bila je velika sreća što sam ga upoznao, jedna velika sreća što mi je bio prisan prijatelj.

Sjećam se 1985. godine, supruga i ja smo s malom djecom vozom krenuli za Sarajevo, odnosno Jahorinu. Šiba nas je dočekao i odvezao do “Vučka”, a onda nam je rekao: “Ostavljam vam svoje auto, a po mene će doći prijatelj”. Uistinu mi mnogo znači što smo danas baš ovdje. Zadnji put smo razgovarali nekoliko dana prije njegovog odlaska u ljeto 1992. godine. Nekoliko puta smo prije toga razgovarali, pokušao sam svim silama da ga izvučem iz Sarajeva, imao sam čak i kopču za to, bio sam spreman da dođem jednim autobusom koji je izvozio ljude iz Sarajeva, tog tužnog Sarajeva koje je bilo u podrumima bez struje, hljeba, ičega, i jednog trenutka sam ga zvao telefonom i rekao mu: “Slušaj Šiba, spreman sam da dođem i da te izvučem iz bolnice”. On mi je samo rekao jednu rečenicu: “Nikada ja, Ljubiša, neću ostaviti svoj narod. Ostat ću s njim do kraja”. Suznih očiju sam spustio slušalicu i upamtio sam samo tu njegovu misao. Evo i danas stojim pred ovim čovjekom s mnogo poštovanja, koji je udahnuo čovječnost i u meni – kazao je Ljubiša.

Šibe među nama poodavno nema, a nema više ni Ljubiše Samardžića. Svijet je napustio prošle sedmice u 81. godini života. Dugo se slavni glumac borio s teškom bolešću. U decembru prošle godine u Beogradu je podvrgnut kompliciranoj operaciji tumora na mozgu, ljekari su davali optimističnu prognozu, no, Ljubišino zdravstveno stanje, nakon samo tri mjeseca se znatno pogoršalo. Vrtoglavica, mučnina, glavobolja, vratile su ga ponovo u bolnički krevet, iz kojeg je nakratko izašao u martu ove godine, kada je u društvu supruge Mirjane došao u Dom omladine na otvaranje 64. martovskog festivala, u okvoru kojeg je prikazan i njegov posljednji projekt, dokumentarni film “Panta rei”.

– Nemam riječi, uzbuđen sam. Ovaj moj dokumentarni film je pao u vrijeme kada me zdravlje ne služi, ali u svakom slučaju idemo dalje – kazao je kroz osmijeh, obraćajući se festivalskoj publici.

Navesti sva Ljubišina ostvarenja i sve ono što je kroz dugu i plodnu karijeru ostavio iza sebe, traži više od jednog novinskog teksta. Ako budu željele upoznati istinske zvijezde malih ekrana, mlađe generacije morat će potražiti naslove: “Bitka na Neretvi”, “Valter brani Sarajevo”, “Boško Buha”…

Ljubiša Samardžić je rođen u Skoplju 1936. godine u rudarskoj porodici. Kao mladić upisuje pravo, no ubrzo shvaća da je gluma njegov poziv pa završava Akademiju dramskih umjetnosti u Beogradu. Odigrao je više od 70 filmskih uloga, i to u filmovima različitih žanrova. Najčešće je glumio glavne i veće sporedne uloge u ratnim filmovima i komedijama, a u novije vrijeme i u filmovima koji se bave društvenom problematikom.

Debitirao je u filmu “Igra na skelama”, 1961. godine, a nakon toga zaredale su se brojne filmske uspješnice među kojima su “Bitka na Neretvi” “Jutro”, “Valter brani Sarajevo”, “Boško Buha” i “Ljubavni život Budimira Trajkovića”. Naklonost publike stekao je isključivo na filmu, a kako je sam govorio, igrao je kod gotovo svih jugoslavenskih reditelja. Uloge je ostvario i u nekoliko TV serija među kojima je najpoznatija “Kuda idu divlje svinje”.

Voljela ga je i kritika i publika. Godine 1999. okušao se i u rediteljskim vodama filmom “Nebeska udica”. Na listi filmova i serija koje je režirao našli su se i “Nataša”, “Jesen stiže, Dunjo moja”, “Konji vrani”, “Bledi Mesec” i “Miris kiše na Balkanu”. Samardžić je i dobitnik brojnih filmskih nagrada i jedan od najčešće nagrađivanih jugoslavenskih glumaca na Filmskom festivalu u Puli. Još 1967., na Filmskom festivalu u Veneciji, osvojio je Zlatnog lava za ulogu u filmu “Jutro”, a kao najznačajniju nagradu u karijeri isticao je Nagradu AVNOJ-a 1988. godine, bio je prvi filmski glumac koji je dobio ovo priznanje.

ljubisa najnovije9

Igrao je u prvoj poslijeratnoj TV seriji u BiH “Viza za budućnost”

ljubisa najnovije5

Filmsko platno često je dijelio s Milenom Dravić i Batom Živojinovićem

ljubisa najnovije4

Ljubiša Samardžić i Ljuba Tadić

Jednako kako je on govorio o ljudima s kojima je sarađivao, tako se ovih dana od Ljubiše tužni, ali lijepim riječima opraštaju i njegove kolege i saradnici. Saglasni su u jednom, a to je možda i najveće postignuće koje čovjek za života može ostvariti, da su ga naročito krasile dvije osobine – veliki profesionalizam i ljudskost.

A upravo ovo posljednje se ogleda kroz njegov odnos prema Bosni. Bio je među prvim glumcima iz Srbije koji su nakon strašnih dešavanja 1992.-1995., došli raditi u Sarajevo. Bio je čovjek koji je pripadao svim sredinama: Skoplju, Beogradu, Zagrebu, Puli, Berlinu…, ali jedan poseban odnos je imao prema Bosni.

– Bosna mi je otkrila svoje čari, a te čari sam spoznao u susretu s ljudima, koji su, bez obzira na vjeru i naciju, disali kao jedno. Najbolje od Tita sigurno je to što je Staljinu, tih četrdesetih, kada je narod bio na krilima pobjede nad fašizmom, rekao: “Ne!” Tog trenutka hemisfera se poljulala, Amerikaci su tajno sjeli s nekim ljudima iz Titovog štaba, htjeli su donirati nekih 25 milijardi dolara za pet godina, za to vrijeme počela se graditi zemlja, krenule su radne akcije, rađalo se bratstvo i jedinstvo… Ta harmonija, sklad i ta neka neviđena simbioza prijateljstva za mene su bile najveće svetkovine. A, Sarajevo i Bosna su prednjačili u svemu tome. Oni su beskrajno primali svakog umjetnika, svakog koji je nešto vrijedio i koji nije u sebi nosio ono neprijatno, otpor, prepotenciju, neku superiornost, naprotiv, Sarajevo je mili grad i veoma često kad razgovaram sa suprugom, ona mi kaže: “Najdraže mi je Sarajevo”. Ona je bila u drugom stanju kad sam radio “Diverzante”. Bila je smještena u “Evropi”. A, tu, u predivnom separeu Šiba je imao svoj sto, za kojim je znao sjediti i Murat Kusturica, njegov veliki prijatelj. Pričali smo o svemu i svačemu, vladali su harmonija i prijateljstvo. Danas ovdje nisam došao da bih eventualno opravdao svoj etički stav, došao sam da ovim ljudima iskreno kažem: “Ja sam vaš, i uz vas sam”.

U periodu od 1992. do 1995. godine, odbio je biti dijelom politike, ne želeći ni da sina pošalje u vojsku.

– Pritisaka je bilo, ali niko nije mogao da me slomi. Imam svoju životnu filozofiju, imam svoju samostalnost, svoje razmišljanje… Suština je samo u ovome: rudarsko sam dijete i ja znam šta je sirotinja, a sirotinja nije neko zlo, sirotinja te tjera da radiš, a kad radiš, ti onda živiš. Tako da sam ja shvatio da treba pobjeći od bilo kakvih premisa mog ulaska u neku od partija. Politika me nije zanimala, ali me zanimala sudbina čovjeka i ljudi na ovim prostorima. I najljepša stranica života je u tome što sam sačuvao dostojanstvo. Druga stvar za koju mislim da je moj životni kredo jeste ta da sam se bavio filmom prvenstveno zbog toga što su jednog dana mog sina htjeli da odvedu na front.

Godine 1991. dva vojna policajca zakucala su na vrata moje kuće i tražila po svaku cijenu da moj sin izađe i da ga odvedu na vojni front, izašao sam i rekao: “Molim vas, vratite se u vojni odsjek, i obavijestite Ljubišu Kovačevića, mog imenjaka, da ću sutra doći kod njega da mu ja saopštim zašto ne dam svog sina”.

Došao sam sutradan kod njega i rekao mu: “Briši mi sina sa spiska kako znaš i umiješ, ako ga ne izbrišeš, štošta će biti loše između mene i tebe”. On ga je definitivno ostavio sa strane i nikad ga nije pozvao u vojsku. Sin i ja smo sjeli i razgovarali o tome šta učiniti u ovom trenutku, čime se baviti, kojim putem krenuti, jer bilo je to veliko iskušenje, velika drama, i onda smo odlučili definitivno da napravimo producenstku kuću, u kojoj će on biti izvršni producent, pogotovo jer je završio spoljnu trgovinu, dok ću ja za stvaranje filmova koristiti svoj autoritet i ugled koji imam u zemljama bivše Jugoslavije i Regije, misleći na Bugarsku, Mađarsku, Rumuniju.

I, krenuli smo s filmovima. Prvi je bio “Policajac s Petlovog brda”, jedna benigna komedija, ali vrlo uspješna, poslije smo napravili seriju, i onda smo se počeli baviti temama koje mene peku, to su Kninski problem, problem Vukovara, Stršljen o albanskoj mafiji…

A, onda Ljubiša dobiva najteži životni udarac, sin Dragan, gubi bitku s leukemijom i umire u 34. godini života.

– Otkad smo formirali porodičnu produkciju prije dvadeset i kusur godina, naš Gaga je obavljao veoma delikatne produkcijske poslove. Nakon njegovog odlaska produkcija je ostala bez glave. Majka u prvo vrijeme nije mogla ništa da radi, jer je njegov odlazak trebalo izdržati. Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću moći da izdržim i da će mi uskoro doći kraj, ali me je Mira trgnula i natjerala da radim, jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka.

Duže od četrdeset godina Ljubiša je volio jednu ženu – suprugu Mirjanu. Njih dvoje su znali formulu za dugovječnost jednog braka.

– Supruga i ja smo iz dvije različite porodice; ona je iz intelektualne porodice, protojereja Sremsko-mitrovačke crkve, a ja iz rudarske porodice. Nosim jednu, vjerovatno pagansku životnu filozofiju – da treba poštovati svakog čovjeka, i da istovremeno treba poštovati hljeb, vjerujući da je hljeb suština života. Znači, kad dobiješ mogućnost da zaradiš hljeb, onda ga treba čestito i zaraditi. Ista teza postoji i kod supruge.

Nekako smo se sudarili. Ona smatra da čestitost u poslu, čestitost u prijateljstvu, čestitost u prilasku svakom čoveku, pomoć kad god je moguće i potrebno, gradi unutrašnji mir. A unutrašnji mir je, vjerujte mi, najvažnija stvar. Zahvaljujući mojoj Miri i našoj ljubavi, napravili smo jednu malu poslovnu imperiju, produkcijsku kuću “Cinema Design” iz koje su izašli 16 igranih filmova i tri TV serije. A, prvi put sam je vidio kao djevojčicu, imala je 17,18 godina. Bila je prelijepa – kazao nam je u julu 2014. godine Samardžić.

Prošle godine bio je gost velike zabave našeg magazina “1001 magična noć”, kada je odlično raspoložen uživao u društvu sarajevskih starih prijatelja. Kako samo veliki umiju, tako je i on u jednoj rečenici kazao mnogo, poručivši okupljenim novinarima: “Sve radite s osmijehom! S osmijehom ćete osvojiti svijet, bez osmijeha NE”.

Počivaj u miru, legendo, mi ćemo se zauvijek sjećati sjajnih uloga koje si nam ostavio, te svjedočiti kako smo imali priliku sjediti i čuti toliko lijepih misli i životnih filozofija od jedne od najvećih zvijezda ovih prostora.

komentara