Petak, 28. juli 2017. 13:06
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Derbi nekad i sad

E da je bogdo ko nekad. Osto mi je ah da sa svojim unukom, sad mu je devet godina, fino na tribine, u salveti frtalj hljeba i dva paradajza, glavica luka na četvero i umači u so, a novine pod sebe i merakat se. Malo gledat akcije na terenu, malo komentarisat a najviše dijete učit kako se navija. I kako se, brate, ćeifi

Autor: Redakcija
August 22, 2016

– Jooooj samo kad se sjetim kako je nekad bilo na ovim derbijima Željo-Saraj'vo?! A ne k'o sad – pa ovo je sve sam belajsuzluk, da Bog mili sačuva! – čujem nekidan jednog starijeg čovjeka kako se ibreti nad današnjim svijetom. Ne može insan da vjeruje kakvi su se ovo izrodili naraštaji koji na utakmice ne idu da bodre svoj tim sa fišekom košpica u ruci i šalom na vratu nego su opremljeni arsenalom najsavremenijeg oružja i pirotehnike.

Slušam ga, ja u slastičarni do Sebilja, a on sa jaranom njegovih godina – sedamdeset i koja, pored stoji i muhabeti. Ono, kako samo naš čovjek starog kova može, tiho i bez ljutnje, a opet uzimajući srcu jer mu nije svejedno. Nije mu svejedno ni što su one njegove fine godine prošle, ni što je to vrijeme nenasilja samo u njegovom sjećanju ostalo, ni što je danas ovako. I sam ima djecu i unučad i briga ga naka veže – kako će oni sutra živjet kad ne mogu serbez ni na utakmicu otić.

– Vidiš, moj Hasane, u šta se ovo pretvori?! Niđe mira. Hoće ti dijete na utakmicu, ti ga fino spakuješ – šta fali, nek ide – malo će se proluftirat na otvorenom, srest koga od komšija i jarana, zviždat sudiji i žalit za propuštenim prilikama svoga tima… I sve to traje koji sat – i ono se vrati rumenih obraza – il sretno il tužno, zavisi ko je koga naklepo – i to je to. E to je bilo nekad – a sad, prvo ti dijete ne smije reći da hoće na derbi jer zna da bi mu tarabu stavio i razoružo ga ko Srbi UNPROFOR.

Na to uskoči ovaj drugi, iz čije priče se da naslutiti da je i sam nekad bio sportista, a po uspravnom držanju i mladolikom stasu to bi se na prvu i reklo.
– Jeste, tako bi bilo, moj Đaka, da danas i očevi ne idu s djecom, ali ne k'o nekad što su išli – ruka u ruci i lagano – uživancija. Ako te „sinčina“ ne sluša, nešto izvoljeva, krevelji se i bruka te, onda ide jedan zaušnjak da mu košpa na nos izađe. Pošto je vazda jedan ko nijedan, ide drugi i završnica potezanje uha. Kad krene tekma, mali je u nokdaunu i ponavlja za tobom sve ko robot. Na kraju pršti od sreće jer ga je babo poveo na derbi i pobijedili naši. Danas očevi idu s djecom ili ko štitonoše da im dijete ne bi završilo pod nogama navijačke rulje ili je stari strastveni navijač s krimi dosjeom pa se i on i sin mu u njega našpanuju da satiru, mlave, pale i žare.

Kako oni razmjenjuju replike tako i se i meni klikeri pale. Sve mi pred očima slike nekadašnjih derbija Želje i Sarajeva. Ta nedjelja je uvijek bila praznična. Po čaršiji se udarala promenada, plavi prilazili bordašima i obratno – smijuckali se, priprećivali kažiprstom, sve u stilu: Vićete vi večeras. Ljudi se kladili bezazleno, pravili smijurije, podvaljivali jedni drugima. Dovitljivost u šali se najviše cijenila. Ko je koga najviše zavalio, taj je bio kralj u raji. I čekao se slijedeći derbi da bi se uzvratilo – šalom, a ne željeznom motkom po glavi ili metkom u glavu.

Pričo mi je rahmetli otac da nije mogo proć derbi a da neko nije dobro osjetio ako je njegov tim poražen. Jednom su velikom Pitaru nakon što je Željo dobio derbi, ofarbali svu kuću u plavo. Fino dali lovu molerima koji su u po noći, kad pametan svijet spava, a šejtan pravi zvrčke, do u tančine, bez mrlja, obojili fasadu. Kad je ovaj ujutro krenuo na poso imo je šta i vidjet. Srce ga je steglo ali im je čestito. I takva fasada je morala ostat sve do slijedećeg derbija.
Ljudi su se tad kladili na zdravoj osnovi. Ako pobijedi Sarajevo, mora Željovac vozit crveni auto sa bordo zastavicom, il se obuć ko nekadašnji konobari sve u truhloj višnji. Dat će njemu Sarajlija njegov auto i pride mu nasut goriva al se đirovi po gradu moraju pravit. Nek svi vide ko je donji.

Danas se klade ko će koga zbost, zapalit, namlatit i još „ono“ nešto. Ako nisi dobio mare od navijača moraš se sam ranit jer ne možeš izdržat presing po ulici, internetu, u kući.
Nekad se navijalo tako što su se pjevale klupske pjesme koji su lagani šlageri naspram današnjih seksističkih parola. Komplet se naježiš kad čuješ šta te horde vandala uzvikuju. Sav saobraćaj stane da se oni raspale. Cijeli grad je talac njihovog bjesnila.

– A može im se, Hasane dragi. Ova policija je ko ikebana. Ti si prije molio Boga da ti drot ne ufati pogled a sad mu se možeš popišat posred tintare, i otrest mu ga na cipelu, on se pravi da te nije vidio. Neće ljudi problema. Ko veli, samo da prođe.

– Ma ja, pored njih možeš i s kalašnjikovim stajat oni će ti naručit onu Breginu i nazdravit. Sve je ovo hajvanluk strašni, nadovezuje se Đaka. I zaključuje: E da je bogdo ko nekad. Osto mi je ah da sa svojim unukom, sad mu je devet godina, fino na tribine, u salveti frtalj hljeba i dva paradajza, glavica luka na četvero i umači u so, a novine pod sebe i merakat se. Malo gledat akcije na terenu, malo komentarisat a najviše dijete učit kako se navija. I kako se, brate, ćeifi.

E, taj film nećeš gledat – pomislih.

Indira Kučuk-Sorguč

komentara