Ponedjeljak, 27. Mar 2017. 06:43
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Zvonimir Đukić Đule: Koji parfem, suknja ili auto mogu zamijeniti poklon prvog jutarnjeg osmijeha

Autor: Samila Ivkovic
Mart 17, 2017

Uvijek kažem da je najvažnije da žena ne siječe krila svom muškarcu i da mu ne udara po snovima i onda je sve dobro. Turbulencije postoje, kako na nebu u avionu, tako i u životu na zemlji, a sve to treba izdržati s osmijehom stjuardese koja zna da u avionu, ponekad, nešto nije uredu – ali uglavnom je sve uredu.

„Van Gogh“ jedan je od najutjecajnijih bendova koje je regionalna muzička scena iznjedrila. Njihova energija, entuzijazam i ljubav prema rock ‘n’ rollu ne gube na aktuelnosti i kvaliteti ni nakon više od tri decenije uspješne karijere. Pedesettrogodišnji muzički buntovnik, Zvonimir Đukić Đule, frontmen i gitarist grupe “Van Gogh”, gdje god da se pojavi oko sebe „rasipa“ energiju mladića, zbog koje je neodoljiv mnogim pripadnicama ljepšeg spola. S ovim popularnim Beograđaninom razgovarali smo ne samo o dugogodišnjoj muzičkoj karijeri, odnosu prema godinama, načinu na koji je odgaja sina Simona, već i o dugogodišnjem braku s Julijom.

– Prošle godine smo imali čast s publikom proslaviti 30. rođendan. Naša predanost i ono po čemu se možda razlikujemo od ostalih, poštovanih kolega, jeste što se nikada ne osvrćemo niti oslanjamo na postignuto. Rijetko kad gledamo u retrovizor i naš zadatak je da svaki novi dan provedemo u novom istraživanju. Ovo je nulta godina za grupu „Van Gogh“, 31. godina postojanja. Hrabro smo je nazvali nulta i krećemo ispočetka, s nekim drugim senzibilitetom i emocijama, nekom novom energijom. Kao ni do sada, tako ni u budućnosti, nećemo se oslanjati na postignuto, nećemo se pozivati na hitove koje smo napravili proteklih 30 godina, i pred nama je zadatak da istražujemo dalje, da energija i pozitivna emocija budu vodilje, te da pravimo neke nove stvari za današnje i sutrašnje generacije.

Prošle godine smo izdali i poklon CD za našu publiku „Ako stanemo, gubimo sve“, na koji smo uvrstili 12 dobro poznatih pjesama, koje smo odsvirali i otpjevali od nule – ispočetka. Da se nova, mlada publika osjeti s našim pjesmama na njihov energetski način, te da vidimo kako bi te dobro poznate pjesme zvučale da su nastale u današnje vrijeme. Pokazalo se da je „Ako stanemo, gubimo sve“, kao jedna vrsta zakletve, a i naziv CD-a je naišao na fantastične reakcije publike. Upravo se nalazimo u montaži gdje smo u procesu „pakovanja“ rođendanskog koncerta, održanog  26. novembra u Belexpo centru u Beogradu, i to će biti jedan svojevrsni DVD s deset akustičnih i deset električnih pjesama – kaže Zvonimir za naš magazin.

Šta je ono što Vas inspirira da i nakon toliko godina jako uspješne karijere, i dalje stvarate, svirate, a i pjevate jednako energično i originalno?

– Mi smo od onih koji su iz kuće izašli s roditeljskim vaspitanjem i poštujemo ljude. Ulizali smo asfalt i namirisali na hektolitre, ma na milione tona benzina, dotakli esenciju i suštinu života i s tim postulatima idemo i dalje kroz život. Ne želimo da stanemo i da se možda priklonimo nekoj vrsti muzike koja je popularnija među omladinom. To nas ne zanima i ta vrsta kalkulacije, i prelazak nekih kolega iz jednog stila života i muzike u drugi, malo je „bedasto“ i ne odgovara pravim, urbanim vitezovima asfalta i muzike, koji su uvijek bili uspravni i nikada nisu savili kičmu pred poteškoćama. Ova vrsta muzike je stil života koji smo odabrali, svakodnevica je i naše okruženje u kojem živimo, putujemo po svijetu, napišemo po neki stih, neku novu notu i to sklopimo u jedan mozaik koji poslije bude pjesma za sva vremena.

Osjetite li ikada zamor od muzike?

– Volite li vi kolače? Naravno da volite. Pa, ovaj stil je kao fil. U našem stilu nema puno kore, uglavnom je sve fil. Kada se premorimo, taj premor pretvorimo u zadovoljstvo. Da smo se umorili od miliona pređenih kilometara i hiljada odsviranih koncerata, onda mi za ovo ne bismo bili stvoreni, kada smo bili stvarani. To je naš život, naša ljepota i u tome crpimo energiju. Djeca odrastaju uz tu našu muziku, putuju s nama i gdje ćeš ljepšeg života od konstantnog pokreta? Pomalo je teško i nimalo lagodno, jednako kao posao pekara koji ustane u četiri sata ujutro, da mijesi tijesto za hljeb. Mnogo gradova i kontinenata smo obišli samo od aviona do sale i nazad, malo toga smo vidjeli. Ali u ovom drugom poluvremenu, koje „Van Gogh“ ima, obećali smo sebi da ćemo ta putovanja proširiti nekim novim ljepotama i spoznajama, te ćemo ostajati malo duže u gradovima i nadoknaditi propušteno.

Kroz tri decenije muzički ste zasigurno postali zreliji, a fizički i mentalno, reklo bi se, ostali ste poprilično mladi. Šta ili ko je najviše zaslužan za to?

– Hoćete reći infantilni? (smijeh). Nema tu zrelosti.. Kada voće prezre, onda se ugnjili. I dalje nas vodi taj dječački san, idemo istom energijom, a koncerti su nam žešći nego prije 20 godina. Ovakav način života je mnogo sladak, a za ove godine života u kojima smo mi biološki malo i opasan, ali u toj opasnosti i neizvjesnosti mi vidimo smisao, ljepotu i to nas vozi.

Biti infantilan, družiti se i izlaziti navečer sa svojom djecom u grad, to je nešto poprilično dobro. Djeca nam odrastaju kao normalna, skrivena od pogleda javnosti. Nisu kao ona druga djeca, i da im sve što u životu postignu bude da su djeca poznatih, daleko od toga, to se nikada neće dogoditi. Živimo život punim plućima, neumjereni smo u svemu kao što se i zove posljednji studijski album, ali nikada nismo dozvolili da u toj neumjerenosti budemo bahati.

Žene su konstantno izložene pritisku godina, i teroru mladolikog izgleda; biti uvijek lijepa, savršenih mjera i slično, pred muškarca se ovakvi zahtjevi ne postavljaju. No, na koji način doživljavate svoje godine i razmišljate o njihovoj prolaznosti?

– Starenje je samo po sebi jedna vrsta ljepote. O godinama ne razmišljam, a inače rijetko kad razmišljam (smijeh), što bi moglo da posvjedoči stanje mog mozga koji je načet svim ljepotama i ljubavima proteklih godina života. Nikada kroz život nisam išao racijom i razumom, nego instinktom i srcem. Ako me pitate ko bolje vidi: oko ili srce, uvijek ću reći da je to srce.

Biologija je biologija, ona treba da radi svoje za vrijeme dok mi radimo svoje. Mi svoje radimo tako što putujemo od grada do grada, stičemo nova poznanstva, kušamo po neku čašu novog, drugog okusa vina i taj zvuk, skakanje, avion, drugi grad – eto ljepote. Teško jeste, ali nema hljeba bez motike.

vangog3

Na drugoj godini prava ste odustali od studiranja i posvetili se muzici. Jeste li ikada požalili zbog toga? Bi li bi i danas Vaš izbor bio isti?

– Da, potpuno isti. Sebe nisam vidio da se ukalupim u nekoj diplomatiji ili advokaturi, jednako kao što sebe danas nikada ne bih mogao zamisliti da sjedim u nekom žiriju ispred djece koja žele osjetiti trenutak slave, usput slava ne postoji, djeco draga. Ali, ne bih mogao da sjedim i odlučujem o njihovoj sudbini, jer mi je to malo degutantno. Pomjerio sam se s tih prava, pustio da pravda i dalje bude spora i nedostižna, a ja sam svoj život okrenuo ka notama i stihovima. Trzalica u džepu i osmijeh na licu prisutni su cijelog mog života. Nekada je bilo teško, nekada lijepo, ali živim s istim pritiskom u njedrima, a taj pritisak se zove ljubav. To nam je, što nam je.

Šta slušate privatno? Prakticirate li slušati svoje pjesme?

– Ne prakticiram, one su tu negdje, pod kožom. Neka klasična muzika je ono što mi je dobro. Na dugim putovanjima, kada je prevozno sredstvo kombi, gledamo filmove koje smo propustili da pogledamo, čitamo knjige koje smo propustili da pročitamo. Gdje god se nađemo tražimo neki smiraj, da li pored mora, da li u nekoj šumi. Buka i taj hedonizam koji nas okružuju 30 i više godina, predstavljaju ljepotu naših života, ali ponekad zahtijevaju mir i tišinu.

Vaš sin Simon već je odrastao muškarac. Kakav odnos imate s njim? Kojim ste ga manirima pokušali naučiti, i da li Vam je bitno da jednoga dana bude džentlmen poput Vas?

– Vjerovatno sam strog i pravičan prema njemu, ali imamo otvoren odnos. Dva muškarca, drugari – bez laži, prevara i muljanja. Samo osmijeh, zagrljaj i poštenje. Kod njega insistiram na poštovanju svih ljudi koji ga okružuju, a on je takav hvala Bogu. Nisam ga učio ničemu, samo sam mu ukazivao na neke stvari, ali DNK je DNK. Nekada sam bio veći, nekada manji džentlmen, bilo je i propusta, ali se nadam da nikoga nisam uvrijedio zbog svoje brzopletosti, a ako nekoga jesam, iskreno se kajem. Brzo planem, ali se još brže ohladim. Potreban nam je svijet u kojem će nam djeca biti džentlmeni, razumni, puni ljubavi i tolerancije, da se sutra, kada budu odrasli ljudi, ne ponovi sve što se jednom dogodilo.

Na početku karijere važili ste za jednog od najzgodnijih muzičara, ali ni sada se to nije mnogo promijenilo, uživate i dalje veliku pažnju žena.

– Mora da ste me pomiješali s nekim, nikada nisam bio zgodan, nisam privlačio pažnju (smijeh). Možda sam ponekad bio lagodan u komunikaciji, opušten, s poštovanjem i nepretjerivanjem, ali sam bio daleko od zgodnog, a i danas sam daleko od onog što se zove dobrim izgledom. Ono što me iskreno raduje jeste što sam zadržao okruženje u kojem sam odrastao, što nikada nisam mijenjao broj telefona, što vaspitanje mojih roditelja iz mene nije isprilo i što još živim kao i prije nego sam se prvi put pojavio na televiziji ili u nekim novinama. Biti normalan je uspjeh, a ostati normalan to je najveći uspjeh.

Nije jednostavno biti žena muzičara, a Vi ste u braku 23 godine. Kako ste uspjeli sve ove godine suprugu Juliju činiti sretnom i zadovoljnom? Postoji li formula sretnog braka?

– Cijelog života sam u muzičkom braku. A formula sretnog braka ne postoji. A sada ja pitam: „Da li je jednostavno biti muž prelijepe žene, prepune tolerancije i razumijevanja?“. Nimalo nije lako. Uvijek kažem da je najvažnije da žena ne sječe krila svom muškarcu i da mu ne udara po snovima i onda je sve dobro. Turbulencije postoje, kako na nebu u avionu, tako i u životu na zemlji, a sve to treba izdržati s osmijehom stjuardese koja zna da u avionu, ponekad, nešto nije uredu – ali uglavnom je sve uredu.

Kakav odnos imate prema Danu žena?

– Meni taj datum ne znači mnogo, kao ni mojoj ljepšoj polovini. Ako si samo tada pažljiv, a ostatak godine gnusoban, onda treba da zauvijek budeš osuđen na samoću. Pažnja mora da postoji i da uvijek bude prisutna, a taj dan ako se nešto posebno izdvaja ili žene očekuju da baš taj dan budu posebno nagrađene i pomilovane, onda ni s partnerom ni s partnerkom nešto nije uredu.

Boli me briga za sve takve dane. Budi pažljiv tokom cijele godine, u nevolji pored voljene osobe, u radosti i zagrljaju s njom kada je potrebno, i to su odnosi koji meni znače. Ta konstanta, bez pretjeranog naglašavanja značaja.

vangog

Sjećate li se prvog poklona koji ste kupili supruzi?

– To je bilo u pretprošlom vijeku i ne mogu se toga sjetiti. Vidite da me je muzika načela, a tu gdje me načela tu je sve i počelo. Neka se krčka ta čarolija i ljepota nota i stihova, a lako ćemo za poklone. Pokloni su stalno tu. Poklon je osmijeh kad se ujutro probudiš i kada je to prvo što vidiš kada otvoriš oči. Koji parfem, koja suknja ili auto to može da zamijeni?

Materijalni pokloni u našem slučaju su ništa. Postoji nešto što se zove držanje za ruku, pogled, osmijeh, duhovitost – to su pokloni od Boga. To je najveći dar. Važno je biti sinhronizovan sa svojim partnerom i u dobru i u zlu.

Kada vas možemo očekivati u Sarajevu?

– Kada nas pozovete, onda ćemo i doći. Vrlo rado. Sarajevo uvijek posjetimo zimi, i emotivno smo vezani za taj minus u Sarajevu i poneku pahulju snijega u kombinaciji s našim notama, energijom i emocijom koju zavrtimo sa sarajevskom publikom. A, ko zna? Možda ćemo se i preko ljeta, ove godine, vidjeti u Sarajevu, u ritmu muzike za ples.

vangog4

komentara