Petak, 28. juli 2017. 13:05
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Remy Ourdan, reporter pariskog Le Monda: Novinarstvo je rijetko korisno

Autor: Redakcija
Juli 12, 2017

Remy Ourdan, reporter pariskog lista “Le Monde”, svoju karijeru ratnog reportera počeo je kao 23- godišnji freelancer 1992. godine u opkoljenom Sarajevu. U našem glavnom gradu je ostao punih pet godina. Ourdan je izvještavao o ratovima u Ruandi, Centralnoafričkoj Republici, Afganistanu, Siriji, Iraku, ali izvještavanje iz Sarajeva u srcu je ostalo kao posebno iskustvo. Zbog toga se vraća u naš glavni grad. Ourdan je 2012. godine organizirao prvo mirnodopsko okupljanje reportera u Sarajevu. To će uraditi i ove godine. Drugi WARM festival počet će večeras, što je bio i povod za naš razgovor.

Razgovarala: Selma Hodo

– WARM nije samo okupljanje ratnih reportera. Okupljaju se svi koji rade u konfliktnim mjestima: historičari, umjetnici, aktivisti, istraživači… Vrlo je važno ispričati priče koje ovi ljudi donose. Važno je da se zna šta se dešava širom svijeta, baš što je bilo važno pričati priče iz BiH.

Ovo je Vaš drugi dolazak u Sarajevo, nakon rata. Od tada pa do sada prošle su 22 godine. Koliko su se grad i ljudi promijenili?

– Već 20 godina ne izvještavam iz BiH. Kada ste novinar, srećete različite ljude, kriminalce, glupe ljude… Kada ne dolazim kao novinar, srećem samo prijatelje, dobre i pametne ljude. Zato mi je lako da kažem da je Sarajevo lijepo kao što je uvijek i bilo. Znam za sve probleme ljudi ovdje. Znam da se bore s politikom, znam za njihove probleme s poslovima. Ali iz ugla jednog stranca, koji grad posjećuje kad god poželi, moram reći da Sarajevo vidim kao nešto pozitivno. Iako se ljudi bore, mislim da Sarajevo ostaje jedno od najboljih mjesta na Planeti.
 U Sarajevu ste 1992. godine počeli svoju karijeru. Televizija, radio i printani mediji tada su bili primarni izvor informacija, jer društvene mreže nisu ni postojale. Kako Vam je bilo izvještavati i provesti četiri godine u opkoljenom Sarajevu?

– Izvještavanje i novinarstvo se i nije toliko promijenilo u digitalnoj eri. Osnove izvještavanja su generalno ostale iste. Naravno da je Sarajevo za mene bilo posebno iskustvo. Ne samo zbog rata, nego i zbog opsade. Ovo je, vjerovatno, prvi put u historiji da je opsada bila “dostupna” reporterima, pa je samim tim i toliko dokumentirana. Bilo je to nevjerovatno profesionalno iskustvo. Ali, za mene kao tada mladog čovjeka koji je donio odluku da ostane u ratu u Sarajevo, život u Sarajevu nije bio samo profesionalno iskustvo. Raditi i živjeti tih godina u Sarajevu me je potpuno promijenilo.

 U kakvom Vam je sjećanju ostalo Sarajevo, ljudi? Postoji li neki događaj koji i danas nosite u sjećanju?

– Postoje stotine događaja kojih se sjećam. Ustvari, sjećam se svih detalja. Ne znam zašto. Neke stvari lako zaboravim, ali se tih godina sjećam vrlo jasno. Sjećam se svih tragedija i patnje ljudi, prijatelja koje sam izgubio… Sjećam se i duha otpora, sjajnih ljudi. Onih koje inače ne biste primijetili, a koji su u ratu postali vrlo važni, na nekom ljudskom nivou. Sreo sam u ratnom Sarajevu ljude s kojima sam i danas prijatelj.

remy6

 Jeste li naučili barem malo bosanskog jezika?

– Poznajem jezik taman koliko mi treba da se sporazumijevam, kada je riječ o nekim osnovnim stvarima. Mnogo vremena sam proveo ovdje pa bi bilo čudno da nisam naučio neke osnove.

 Je li Vam bila frustrirajuća činjenica što međunarodna zajednica, uprkos Vašim naporima da javnost obavještavate o patnjama bh. naroda, nije brže reagirala da se ubijanje u BiH zaustavi?

– Nažalost, novinarstvo nije uvijek korisno. Tačnije, novinarstvo je vrlo rijetko korisno. Novinari su sanjali da mijenjaju svijet i zaustavljaju ratove, međutim, to je vrlo naivno. Ne mislim da novinarstvo može to uraditi. Na samom početku rata sam shvatio da ovo što smo mi novinari radili je važno zbog dokumentiranja rata, zbog historije, zbog sjećanja, ne da isprovociramo neku intervenciju. Iako je ona nakon 3,5 godine i došla. Na ličnom, ljudskom nivou, bilo je frustrirajuće da izvještavamo iz dana u dan, a da nikog za to nije briga. Čak i kada mislite da ste beskorisni, nadate se da će to imati nekog odjeka. Tako da jeste bilo vrlo frustrirajuće.

Režirali ste i film „Opsada” o ratnom Sarajevu. Zašto Vam je bilo važno snimiti ovaj film?

– Zato što sam znao da ću jednog dana htjeti ispričati ovu priču. Ne kao novinar. Od 1995., do danas, više sam mislio o knjizi koju još nisam završio. Onda sam, prije pet godina odlučio da napravim film. Desio se mnogo brže od knjige. Htio sam da napravim film na svoj način. Svaki novinar želi biti fer prema svim stranama, ispričati svaku stranu priče.

Film sam uradio iz jednog ličnog ugla. Moj je izbor da uradim priču sa samo jedne strane. Da ispričam priču samo ljudi koji su živjeli pod opsadom, koje sam odlučio intervjuirati. Film nisam režirao kao novinar nego kao autor. To je moje gledište na opsadu. Htio sam pokazati duh otpora, tragediju, borbe… Htio sam da pokažem i neku pozitivniju stranu ljudi u Sarajevu. Nadam se da sam u tome i uspio.

Izvještavali ste o ratovima na Balkanu, Ruandi, Centralnoafričkoj Republici, Afganistanu, Siriji, Iraku… Zašto ste baš cijelu karijeru posvetili ratnom izvještavanju? Ima li ljubav prema ovom pozovu u Vašem slučaju neki porodični background, da li se neko Vaš jaš bavi fotoreporterskim poslom?

– Ne. Niko u mojoj porodice se ne bavi ovim poslom. Ovo je bila totalno lična odluka. Bio je ovo prvi rat koji sam pokrivao i u kojem sam živio. Odlučio sam da nastavim s tim poslom, jer sam radoznao. Ne znam da li je važno, ali je vrlo zanimljivo bilo upoznati ljude u najnapetijim danima njihovih života. Ljudi u svim zemljama, bilo u Afganistanu, Iraku… žele ispričati svoje priče. Reporteri su uglavnom dobrodošli. Osim kada je riječ o nekim kriminalcima ili totalitarnim režimima. Civilima i borcima smo uglavnom dobrodošli, a oni žele ispričati svoje priče. Na neki način smo samo ljudi koji prenose poruke. Ne mogu da zamislim da prestanem raditi ovaj posao.

 U novinarstvu, osnovno pravilo je biti objektivan. Koliko čovjek može isključiti emocije u ratom okruženom prostoru i izvještavati profesionalno i fer?

– Kad si novinar, ne trebaš isključivati svoje emocije. Trebaš biti fer prema svima. Pričati istinite priče. Ali, to ne znači da trebate isključiti emocije. One su dobrodošle ako želite biti dobri u svom poslu. Ne radim za press agencije koje samo prenose činjenice. Ja radim za novine koje mi omogućavaju da pišem duže tekstove. Zato vam i trebaju emocije. One nisu problem dok god ste fer i profesionalni. Provjeravate činjenice i prenosite istinu.

Koliko Vas je posao ratnog izvještača promijenio privatno?

– Život i rad u Sarajevu me potpuno promijenio. Bio sam mladić iz miroljubive zemlje. Promijenilo me nabolje.

komentara