Srijeda, 26. Apr 2017. 15:39
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Maya Sar: Najvažnije je ostati čovjek

Autor: Milica Brčkalo
Mart 20, 2017

Ako čovjek vjeruje u ono što radi, ostane dosljedan sebi i svojoj ideji, nema za čime da žali ni kada pobjeđuje, ni kada gubi, jer svjesno živi svoj, a ne tuđi san. Slušam unutrašnji glas i beskrajno sam zahvalna za talent koji mi je podaren

Sigurno je da ćemo svi 2012. godinu, između ostalog, pamtiti po velikoj evrovizijskoj sceni, crnom klaviru, dugoj crnoj haljini i mladoj Mayi Sar kako pjeva „Korake ti znam“. Tom pjesmom, koju sada naziva svojom ličnom kartom, Maya je postavila standard kvaliteta u svom radu i stvaralaštvu, koji je odraz njenog talenta, a kojeg se i danas drži. Ovoga puta za „Azru“, osim o nastupima, govori i o privatnom životu, te saradnji s nekim od najvećih domaćih zvijezda.

U Regiji možemo nabrojati tek nekoliko izvođača koji nisu kapitulirali pred komercijalizmom. Među njima je i Vaše ime. Koliko Vam je bilo teško sve ove godine odolijevati tržištu i trendovima koje je ono nametalo?

– Niti jedan put nije lak, ali ni sam pojam komercijalnog ne mora se uvijek tretirati kao negativan. Ako čovjek vjeruje u ono što radi, ostane dosljedan sebi i svojoj ideji, nema za čime da žali ni kada pobjeđuje, ni kada gubi, jer svjesno živi svoj, a ne tuđi san. Slušam unutrašnji glas i beskrajno sam zahvalna za talent koji mi je podaren. Najmanje što mogu od sebe da dam jeste da to ne povrijedim. Ono sam što jesam i ne pokušavam nikome da se dodvorim ili da se upoređujem s bilo kim. Moja muzika je u potpunosti odraz mene, drugačije ne znam  i ne želim. Imponuje mi kada kažu  da imam „svoj stil“, jer danas je najteže biti autentičan, u bilo kojoj profesiji.

U sklopu tematske turneje „Live in theatre“, gdje održavate koncerte u teatrima širom regije, 22. februara održali ste koncert u Pozorištu na Terazijama u Beogradu, čime ste otvorili vrata i drugim umjetnicima. Mislite li da će ovakav trend održavanja koncerata zaživjeti na našim prostorima?

–  Iskreno se nadam da hoće. Ovaj trend je u svijetu već godinama popularan. Svi koncerti na našoj turneji (Tuzla, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Zenica, Beograd, a nedavno i Beč) bili su predivni i posjećeni i shvatila sam koliko je važno ljudima ponuditi sadržaj koji im, očigledno, nedostaje. Žao mi je što ne postoji zdravija infrastruktura koja bi olakšavala, a ne otežavala rast ovakvih projekata. Ali, moj tim i ja smo uspješno realizovali našu ideju, koju širimo sada i van granica BiH.

Specifični ste po tome da prođe prilično dug period između izdavanja novih pjesama. Zašto publika na njih čeka toliko dugo?

– Jednostavno, muzika koju stvaram nije produkt trenda, nego mog životnog i umjetničkog razvoja, a prvenstveno potrebe da se izražavam. Ljudi ne stignu ni da poslušaju pjesmu, već dođe sljedeća. Upravo to dovodi do površnih shvatanja, izostanka vlastitih kriterija i mišljenja. Time iščezavaju nepovratno vrijednosti, kojima su mene tokom muzičkog obrazovanja učili moji profesori i idoli, čija djela i danas imaju značaj. Razmišljam o sebi na duge staze, želim da ostavljam iza sebe ono što će trajati i nešto na šta ću biti ponosna. Na isti način biram i saradnike i ne ograničavam se u smislu ideja ni vremena, sve dok potpuno ne budem zadovoljna onim što želim da kažem muzikom.

Maya13

Šta svaka Vaša pjesma mora da ima da biste rekli „to je to“?

– Da vjerujem sebi kada je napišem i otpjevam.

Komponovali ste za neke od najvećih muzičkih zvijezda ovih prostora, među kojima su i  Zdravko Čolić i Tereza Kesovija. Jesteli prema svom radu strožiji kada stvarate za nekoga ili u slučaju kada stvarate za sebe?

– Kriteriji su jednaki i predstavljaju odnos prema muzici i tome što radim, kao i prema umjetnicima koji su mi dali povjerenje da za njih pišem. Drugim izvođačima ne dajem pjesme koje i sama ne bih snimila, jer ne želim da promijenim radiostanicu kada čujem te pjesme, nego da pojačam. U praksi se pokazalo da je s najvećim imenima najjednostavnije raditi, jer su ostvareni i tačno znaju šta žele, tako da je za mene velika čast raditi s imenima poput Zdravka Čolića, Tereze Kesovije…

Da li se dešavalo da saradnju s poznatim izvođačima odbijete?

– Dešavalo se, ali bez bilo kakvog negativnog konteksta. Jako cijenim sve svoje kolege, kao i osjećaj svoje intuicije, koji me u životu nikada nije prevario. U takvim situacijama sam uvijek otvorena, što svako ko razumije stvaralački proces i kome je muzika na prvom mjestu, itekako zna da cijeni.

Ako govorimo o izvođačima iz Regiona, čiji rad izdvajate kao izuzetno kvalitetan?

– Matija Dedić je čovjek koji je uspio kategoriju instrumentalne muzike da dovede na takvu razinu, kao rijetko ko. Sretna sam što sam imala prilike da sarađujem s njim na svom prvom albumu i pjesmi „Ne brini“.

Kakva Vam je muzička ponuda u Regionu?

– Moram biti iskrena, konfekcija koja je na svakom koraku, ni najmanje me ne privlači. Volim umjetnike koji se ne boje kritike, koji su hrabri, bez kalkulacija i proračunatog stava „šta prolazi“. Ali, nije samo ni muzika ta koja je upitna, nego cijeli paket koji se nudi. U tom kontekstu sebe gledam kao publiku, a ne kao nekoga ko je profesionalno involviran, i uvijek se obradujem kada čujem nešto što nije kliše i već viđeno.

Koju muziku slušate privatno?

– Nisam isključiva i volim zaista sve što dopire do mog srca. Od tradicionalne muzike, jazz-a, klasične i pop muzike. Takvim utjecajem i moj izražaj je fuzija različitih stilova.

Tri puta ste učestvovali na Evroviziji, jednom kao član ansambla Dine Merlina (2011), prateći vokal Deenu (2004) i treći put s pjesmom „Korake ti znam“ (2012). S ove vremenske distance, koliko dobrog Vam je u profesionalnom smislu donijelo najstarije muzičko takmičenje u Evropi? Pratite li ga danas?

– Dragocjeno iskustvo, koje me je povezalo s internacionalnom publikom. I danas, pet godina poslije, pjesma „Korake ti znam“, koja je moja lična karta, otvara mi vrata za saradnju s muzičarima širom Evrope. Moja želja se ostvarila, pjesma je ostala voljena od svih generacija i nakon takmičenja. Iako je Eurosong posljednjih godina doživio određene transformacije, iz znatiželje poslušam pjesme, među kojima nerijetko bude kvalitetnih.

Suprug Mahir Vam je najbliži poslovni saradnik. Koje su prednosti i mane toga što dijelite i poslovno i privatno vrijeme?

– Dugo radimo zajedno, neovisni smo svako na svom polju, a ujedno se i nadopunjujemo u zajedničkim saradnjama. Sretna sam što imam takvog životnog druga, prvenstveno kao kvalitetnog čovjeka, a onda i kao iznimno talentovanog i posvećenog saradnika. Podrška smo jedno drugome i s vremenom smo naučili da ne miješamo prioritete u poslu i privatnom životu. Najveću zahvalnost dugujem upravo Mahiru, koji mi je na samom početku mog puta dao vjetar u leđa i još to čini.

Kada govorimo o poslovnom domenu, zbog čega najčešće dolazi do neslaganja između vas dvoje? Kako rješavate tu vrstu nesuglasica?

– To su najčešće suprotne vizije nečega na čemu radimo, mada vrlo rijetko. Svako zastupa svoju ideju, pa čiji argumenti budu jači, ima prednost. Kao i u svakom drugom odnosu, respekt i tolerancija su ključne stvari.

Maya5

Vodite muzički atelje „Maya Sar“. Šta je ono na čemu najviše insistirate u radu sa svojim učenicima?

– Koristim svoje znanje i iskustvo, da im pomognem da razviju svoju individualnost, radne navike, želju, percepciju, svakome u skladu s ambicijama i potencijalima. Ono što mi je najdraže, djeca se raduju časovima, a i ja se radujem radu s njima i njihovom napretku. Gajimo jedan drugarski odnos, ali s punim poštovanjem, obostranim. Sretna sam kada iniciraju neke stvari sami, kada vidim da im je stalo i da ne jenjava želja. Vjerovatno neće svi biti profesionalni muzičari, ali moja želja je da budu dobri poznavaoci i poštovaoci muzike.

Prema onome što sam mogla do sada pročitati o Vama, zaključujem da ne volite pretjerano eksponiranje, živite poprilično mirno, reflektore konzumirate s mjerom. Je li tako lakše živjeti, raditi, sačuvati duhovnu snagu, kreativnost…?

– Neopisivo volim svoju profesiju, ali nisam njen rob. Kada imam nešto kvalitetno da prezentujem, vrlo rado ću se pojaviti i to podijeliti. To je moj izbor, moja publika to zna i poštuje i jako sam zahvalna. Važna mi je privatnost, mir, balans koji mi ne dozvoljava da izgubim kontakt s realnošću i osjećaj za ljude. Često se javne ličnosti idealiziraju. Ustvari, svi smo ljudi od krvi i mesa, smijemo se i plačemo kao i svaki drugi čovjek. Iz svakog perioda svog života imam prijatelje s kojima se i dalje družim i na to sam posebno ponosna. Nedavno sam u jednoj novoj pjesmi napisala stih „za čovjeka je najvažnije čovjek da ostane“ i to je moj životni moto.

Inicijator ste regionalnog humanitarnog projekta “Moj je život moja pjesma”, za koji ste  napisali istoimenu pjesmu. A dodijeljeno Vam je i priznanje ECCA za najbolji evropski projekt, te priznanje Internacionalne lige humanista dr. Elizabet Rehn. Imate li u planu da u budućnosti realizirate projekt sličnog karaktera?

– Voljela bih se baviti sličnim stvarima i u budućnosti, jer sam tek kroz akciju „Moj je život moja pjesma“ shvatila vrijednost, važnost i rezultat aktivnog sudjelovanja. Sve žene koje su mi se javljale nakon što je objavljena pjesma, promijenile su moj život i svijest o tome koliko zanemarujemo one kojima treba pomoć. Svakodnevno. Nekoliko projekata već imam u planu, još su to ideje u povoju, ali sam sigurna da neće ostati samo na papiru.

Svojedobno ste priznali kako ste veliki gurman, za koga najradije kuhate?

– Za supruga i roditelje, zahvalni su degustatori, ali vrlo vjerovatno, i subjektivni.  Rado eksperimentišem i pravim tematske večere za druženje s dragim ljudima, kuhanje mi je hobi u kojem jako uživam.

Kakav odnos imate prema modi, gdje najradije pronalazite omiljene komade za sebe?

– Kako kada, uglavnom na putovanjima u inozemstvu. Isto kao i s muzikom, nisam neko ko slijepo prati trendove, volim jednostavnost i komade koji imaju personaliti, bilo da je riječ o luksuznom komadu odjeće ili pamučnoj bijeloj majici.

komentara