Srijeda, 23. Aug 2017. 15:53
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Ecija Ojdanić: Mislila sam da neću uspjeti kao glumica

Autor: Selma Hodo
August 11, 2017

Hrvatska glumica Ecija Ojdanić, veliku popularnost u Regionu stekla je ulogama u hrvatskim sapunicama. Uloga Nele Zlatar u seriji „Larin izbor” donijela joj je ogromnu popularnost, iako je prije toga godinama glumila u Hrvatskom narodnom kazalištu. Svoju ulogama bogatu karijeru počela je u „Titovim mornarima”, kada je sa samo deset godina odigrala prvu, glavnu i ni manje ni više nego mušku ulogu Johna Peoplefoxa. Iako je gluma uvijek bila njen prvi izbor, kaže da je u posljednje vrijeme ispunjava trčanje, pa je prošlog mjeseca lijepa Ecija istrčala svoj prvi polumaraton.

 Iako iza sebe imate dug staž kada je riječ o glumačkom poslu, najveću popularnost su Vam donijele serije. Kada ste prvi put dobili poziv za ulogu u sapunici, jeste li imali predrasude kada je o ovom formatu glume riječ?

– Bilo je to prije nekih pet godina, a do tada sam imala deset serija i nekoliko filmova. Nekako je došlo vrijeme kada su sapunice bile u najvećoj ekspanziji, i pozvali su me na audiciju za „Larin izbor”. Taj projekt bio je toliko dobro i kvalitetno osmišljen da nisam previše razmišljala. Scenarij je bio dobar, dobra produkcijska ekipa i ispalo je da nisam pogriješila, jer to su sapunice koje su obilježele hrvatsku proizvodnju i dan-danas se rado repriziraju po cijeloj Regiji. Jako sam zadovoljna, jer je i gluma u sapunicama posao u kojem se pokazuje talent i koliko vrijediš.

Koliko god da se kritiziraju ovi formati, oni su, ipak, donijeli i jednu vrstu finansijskog prosperiteta za glumačku branšu. Mnogo Vaših kolega je dobilo šansu da uopće igra, mnogi bi sigurno još bili na nekom birou i čekali šansu za prvu ulogu?

– Apsolutno, to je isto jedan dobar benefit za cijelu našu branšu, pogotovo što kod nas, ne znam kako je u Bosni, inflacija akademija koje „izbace” 40 glumaca godišnje, što je za malu zemlju i malu produkciju jako veliko opterećenje. Na taj način gluma u sapunicama je velika prilika mladim glumcima, ali i starijim, koji nisu imali sreće da budu prepoznati, da zaigraju i nešto zarade.

 „Larin izbor”, gdje je Vaša uloga bila da uzdrmate harmoniju, da ne kažem da ste imali ulogu “zlobnice”, donio Vam je veliku popularnost. Koliko Vam je bilo teško ući u ovaj lik?

– Uvijek je lakše igrati nešto što je suprotno vašem karakteru, tako da u tom smislu nije bilo izazova, ali ono što je kod Nele Zlatar zanimljivo jeste njen temperament, njena srčanost. To je jedan zanimljiv karakter dalmatinskih žena koje, kada nešto zacrtaju, to i dobiju. Naravno, put u pakao je popločan najboljim namjerama, tako i kod nje. Takvi likovi su veoma dobri za raditi, za cijelu priču i daju gušt cijeloj radnji, a i ljudi ih vole.

 Prva uloga koju ste dobili u Titovim mornarima, danas Kazalište mladih, jeste muška uloga Johna Peoplefoxa. Koliko je bilo zahtjevno ući u muški lik i u kakvom sjećanju Vam je ostala ova uloga?

– To je bila dječija uloga, imala sam desetak godina. Došla sam u Kazalište mladih i i voditelj glumačke ekipe i glumac Franko Strmotić me je odmah izabrao da glumim glavnu ulogu. Bila sam jako zbunjena, ali kao dijete imaš manje prilike da se bojiš, manje prilike da razmišljaš i na neki način vodiš se intuicijom, što je za glumce jako dobro.

Šta Vam je presudno pri izboru uloge koju ćete igrati; dobar scenarij, reditelj, glumačka ekipa…?

– Kao i za sve u životu, imam neku intuiciju. Ili me privuče tekst ili ekipa, kako godine idu, nekako više gledam mir i okruženje i onda su šanse da se napravi dobar posao i dobra uloga mnogo veće.

Ko Vas je od glumačkih ili rediteljskih imena na neki način profesionalno izazivao da budete još bolji u poslu kojim se bavite?

– Ja sam kao mala odrastala gledajući predstave u HNK, i to glumački par Zdravku Krstulović i Josipa Gredu, nažalost, oni danas nisu s nama. Gledajući njihove predstave i ostale glumce kako su radili na predstavama, zaljubila sam se u pozorište i glumu. I onda sam pomislila da bih i ja mogla biti dijete kazališne magije. Kada sam radila prvu ulogu u HNK-u, Ljubiša Georgievski mi je ponudio da zaigram ulogu Glorije u predstavi Rake Marinkovića, što me je oslobodilo i dalo mi mnogo samopouzdanja. Postoje razni reditelji s kojima sam radila, glumci i kolege koji su mi pomogli da otvorim svoje receptore i budem što bolja u glumačkom smislu.

 Odmalena ste bili aktivni u dramskim grupama, a u srednjoj školi ste kroz seminarske radove često pokazivali glumačko umijeće. Je li gluma uvijek bila na listi prioriteta, kada je riječ o odabiru zanimanja?

– Ne, nije. Bila sam odlična učenica i mogla sam upisati fakultet koji sam htjela. Jednako dobro su mi išli i prirodni i društveni predmeti. Upisala sam tri fakulteta, zbog roditelja koji su se bojali sigurnosti glumačkog posla. Gluma je bila moja velika ljubav, ali nisam bila sigurna da ću uspjeti u ovom poslu, budući da sam jedina glumica u porodici, ali na kraju se isplatilo i uspjela sam.

 Da nekim slučajem niste glumica, čime biste se bavili?

– Mislim da bih upisala pravo ili bih jednostavno završila Filozofski fakultet na kojem sam i bila primljena. Vjerovatno nešto od to dvoje.

Prošlog mjeseca, zajedno s hiljadama drugih trkača na humanitarnoj utrci „Wings for life world run”, kojom su se sakupljala sredstva za pronalazak lijeka za povredu leđne moždine, istrčali ste polumaraton. Kad ste se zaljubili u trčanje i koliko Vam je ono promijenilo život?

– Posljednje dvije godine intenzivno trčim, ljubav prema trčanju dogodila se u srednjim godinama. To mi je jedna vrsta antistresa, meditacije. Moram priznati da me ta ljubav baš drži i jako sam sretna. Trenutno se pripremam za prvi maraton.

 Iako imate 44 godine, imate tijelo na kojem bi Vam pozavidjele i mnoge dvadesetogodišnjakinje. Trenirate li nešto osim trčanja i koliko sedmično trčite?

– Trčim svakog drugog dana. Osim trčanja, jednom sedmično idem u teretanu, kada stignem. Mada vjerujem da su za moj dobar fizički izgled zaslužni upravo to trčanje i zdrava dalmatinska prehrana.

 Koliko inače vodite računa o zdravom životu, zdravoj ishrani?

– Kako godine prolaze, zdrav život je moj lifestyle. Inače sam hedonist i volim i kuhati i dobro pojesti, ali sam shvatila da se mnogo bolje osjećam kada je na meniju neka lakša, zdravija, dalmatinska hrana u kojoj ima mnogo ribe i povrća, a nema bijelog šećera i bijelog brašna.

ecija

 Imate kćerku Cvitu i sina Jakova. Koliko ste njima prenijeli ljubav prema zdravom načinu života?

– To je jako velika zadaća nas roditelja. Mislim da se djeca najbolje odgajaju primjerom, naravno da oni ne slijede sto posto zdravu ishranu, jer su djeca, pa kada im se jede čokolada i smoki, ja im to i kupim, ali mislim da će, gledajući nas, svoje roditelje, kada za to dođe vrijeme, odnosno kad preuzmu odgovornost za svoj život, zdravo se i hraniti. Ali, vole oni ribu, salate i povrće i nadam se da će to na kraju ispasti kako treba.

 Vole li glumu kao mama ili su se, pak, opredijelili za neki drugi hobi?

– Cvita je već imala glavnu ulogu u filmu „Anka”, koji je jako dobro prošao, ali ono što ja nastojim jeste da završe školu i da budu obrazovani mladi ljudi. Jer je pamet čovjekovo najjače oružje i mislim da će samo tako biti konkurentni u ovom svijetu koji pojedincima i nije baš tako naklonjen, tako da stalno moraš biti jači i bolji, i nametati se svojim znanjem, a to baš i nije bilo pravilo kada smo mi bili manji. Imam osjećaj da je njima sada malo teže, nego što je nama bilo.

 Vaš muž Robert je reditelj. Kako izgleda život dvaju umjetnika?

– Mi smo prvenstveno dvoje ljudi koji su u braku i imaju dvoje djece, koji brinu o njima i koji vole provoditi vrijeme sa svojom dječicom. Ne raspravljamo previše na umjetničkom nivou, ali smo se nas dvoje nekako našli. Volimo se družiti, kuhati, putovati, ali i s mnogo temperamenta znamo razgovarati o svim problemima koji nas čekaju (smijeh).

U filmu „Hitac”, u kojem ste igrali glavnu ulogu, sarađivali ste upravo sa svojim suprugom. Kakav je Robert kao reditelj?

– On jako voli raditi s glumcima, ali i svi ostali glumci vole raditi s njim, ne samo ja. Jako poštuje glumce, tako da je to jedan benefit i plus njemu kao reditelju.

Serije u kojima ste igrali jako su popularne i u BiH, dolazite li ponekad u našu zemlju, imate li prijatelje ovde?

– Kolega Rijad Ljutović je dvije godine bio angažiran u HNK u Rijeci, često s njim gostujem s predstavama po Mostaru, Širkom Brijegu, Čitluku. Nedavno smo baš bili u Bihaću s predstavom „Kako život”, i moram priznati da mi je tamo bilo baš lijepo. Tako da održavamo kontakt. Onda je tu i kolega Vlada Kerošević u Tuzli. Život je, nažalost, brz, jako brzo živimo. Nemam mnogo vremena za prijatelje, ali u svakom slučaju, zahvaljujući društvenim mrežama i poslu, ta se prijateljstva uspiju održavati.

ecija5

 Kako ćete provesti ovo ljeto?

– Provodim ga radno, na turneji s predstavom „Kako život”, a onda se s porodicom nalazim 6. augusta, i tri sedmice ćemo uživati na moru. Mi smo svi iz Dalmacije i dok sve obiđemo, rodbinu i prijatelje, godišnji odmor će se završiti.

 U kojim projektima ćemo Vas gledati u skorijoj budućnosti?

– Ove godine, nakon tri godine televizijskih projekata, imam jedan projekt „Dnevnik jedne maratonke”, putem videa ću zapisivati svoje pripreme za maraton, a 15. oktobra imamo praizvedbu teksta Renata Baletića „Otpisa(ne)” i režije Nikole Zavišića, u malom nezavisnom kazalištu „Moruzgva”. Uz mene još glume i Slavko Sobin, Ksenija Marinković i Erna Rudnički.

komentara