Petak, 28. juli 2017. 13:05
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Adin Hebib: Moja djela vole i Clinton i Chirac

Autor: Redakcija
Juli 12, 2017

Adin Hebib jedan je od najpoznatijih likovnih umjetnika na ovim prostorima. Njegova djela našla su se u domu Billa Clintona, Jacquesa Chiraca, Suleymana Demirela, Stjepana Mesića i mnogih drugih. Njegov bogat opus obuhvata scenografiju, plakate, ilustracije knjiga, a za svoj rad dobio je 11 prvih nagrada za grafički dizajn. Njegove slike su izložene i postavljene u Vaticanu, Bundes Prezidiumu, Göteborgu, Bad Godezbezberu, Innsbrucku, Oslu, Triestu, Istanbulu, Martiniqueu, Brettenu i Sarajevu. Da bi uspio, ne krije da je istovarao ćumur u Rotterdamu, engleski usavršio čuvajući djecu u Londonu, a preživio kopajući kanale s “Jugovićima” u Njemačkoj. U razgovoru za “Azru” govori o višedecenijskom umjetničkom stvaralaštvu, budućim planovima, ali i o tome zašto je razočaran u ljude i njihov odnos prema umjetnosti.

Razgovalara: Selma Hodo

– U ovoj godini sam potpisao ugovor za šest izložbi. Godinu i po nisam slikao, imao sam operaciju pluća, infarkt i svinjsku gripu. Sve te bolesti, koje su nastale u mom životu posljednje tri godine, produkt su stresa, jer sam prevaran od prijatelja. Nisam se mogao s tim izboriti. Izborio sam se kao student kada sam nosio kablove za televiziju, zarađujući sebi za hljeb, a u šestoj deceniji života me je ovo pravo pogodilo. Hvala Bogu, izvukao sam se i zdravstveno i psihički. Split sam dugo čekao. U njemu imam jako puno prijatelja. Split mi je posebna tačka, on je poput Sarajeva. Oni nas mnogo vole, kao što nas i Makedonci vole. Koliko samo oni vole Bosance, BiH i Sarajevo. Poslije toga ide Sinj, potom u New Yorku imam izložbu u desetom mjesecu, zatim u Zadru, i onda šlag na tortu, imat ću izložbu u Podgorici, gdje nikada prije nisam izlagao.

 Izlagali ste po raznim gradovima širom Evrope i svijeta, no koji Vas je grad najviše dojmio?

– Zaista se mogu pohvaliti da ne postoji zemlja na svijetu u kojoj nisam bio. Na svim kontinentima sam izlagao. U Kuvajtu, New Yorku, Oslu, Turskoj. Međutim, grad koji me je posebno dojmio je Firenca. Ima neku posebnu dušu. Iako sam studirao u Parizu četiri godine, to nije bilo to, ali nju zaista doživljavam na poseban način.

Imate li u planu ponovo izlagati u Italiji?

– Zaista dugo nisam izlagao u Italiji. Jako volim tu zemlju, Italijane smatram umjetnicima u svemu, u arhitekturi, u dizajnu. Njihov dizajn uvijek prihvatam, jer kod njih to sve mora biti picikato, zato i imaju najbolje cipele, najbolju robu, najljepše građevine i zato su mi omiljeni.

 Kakvu vrstu radova ćete ovog puta predstaviti publici?

– Već tri godine kuham u svojoj glavi, u svom ateljeu. U njemu sam najsretniji, dok sam najnesretniji u bolnici. (smijeh) Ovog puta izlažem Terracottu, riječ je o fantastičnoj priči u kojoj sam normalno ugradio svoj Stari most. Tu je i novi ciklus kombinirane tehnike „Tvoj i moj grad”.

 Koja vrsta motiva Vam je najdraža i u čemu pronalazite inspiraciju?

– Moj profesor Boris Cikalovski, prije tridesetak godina i više, rekao mi je da moram da slikam ono što volim. Kod mene na stolu vidio je ploču “Pink Floyda” s kravama na omotu. I on me je pitao: „Je li to to ?”, rekao sam mu: „ Ne, ja volim žene”. Ja i dan-danas volim žene, a 1988. godine dobio sam Prvu nagradu Evrope za “Studiju akta”. Međutim, osnov moje inspiracije je ono što ja preživim u životu, što doživim. Ja slikam, zapravo, snagu žene.

 Radili ste i Severinin akt. Kako je bilo sarađivati s njom i jeste li u ovom smislu radili s još nekom poznatom osobom?

– Najinteresantniji su mi aktovi koje sam radio u Jugoslaviji. Tada je bio jako zeznut sistem i morao sam u spavaćoj sobi da im kupujem haltere, što je jedna prekrasna stvar koja je ostala u mom sjećanju. Posljednji akt koji sam slikao je akt violončelistice Ane Rucner. Format dva metra sa dva metra. I Ana je prezadovoljna tom slikom.

 Kada već govorimo o monografiji, šta nam možete reći o njoj, šta će to čitatelji moći pročitati?

– Ubrzo će izaći moja monografija, koju će izdati Školska knjiga Zagreb, i otkrit će mnogo pikanterija. Na njoj sam radio nekih pet-šest godina, a u njoj će se naći aktovi funkcionera koje sam slikao u bivšoj državi, ima veoma zanimljivog i mesnatog štiva. Nisam pisao monografiju po ciklusima, već biografsku monografiju. Dovoljno je da kažem da sam do danas naslikao 632 modela. Imam šestero djece, sva djeca pričaju jedna s drugima, druže se, mislim da sam zbog toga jako bogat čovjek.

 Koliko treba vremena da se uradi jedna dobra slika?

– Dva-tri mjeseca. Ja radim cikluse, tako da se uvežu slike jedna s drugom. Ja radim noću, cijeli život slikam noću. Nije mi bitno da li se budim u 7 ili u 5, bitno je da se probudim sretan, gledajući svoje radove. Zbog ovih izložbi već tri mjeseca živim u ateljeu, ne može se napustiti slika, ona je kao dijete, morate stalno da se igrate, nadograđujete i radite.

Rad kojeg umjetnika posebno cijenite i jeste li možda imali nekoga ko Vam je bio uzor?

– Uzore nisam imao. Uvijek sam bio, bar kako ostali kažu, neka vrsta ekstrema. Mada se ja ne bih saglasio s tim. Tražio sam sebe kroz umjetnost, tako da je Adina Hebiba napravio Adin Hebib, nije ga napravio sistem. Mersad Berber, Goran Bregović, Danis Tanović, to su genijalci koji su sami sebe napravili, i samo oni nikad neće ispričati priču iz dna duše šta su sve prošli da bi napravili ime. Ja sam istovarao ćumur u Rotterdamu, čuvao djecu u Londonu da usavršim engleski jezik, kopao kanale s “Jugovićima” u Njemačkoj da bih preživio.

 Toliko volite umjetnost?

– Umjetnost je moja ljubav, to je Božije davanje. Ja sam sav unutra. Baš sada sam napravio ciklus slika „Ne daje Bog križ koji ne možeš nositi” i ta rečenica postoji u sve četiri konfesije. Ja sam pokušao napraviti taj ciklus, da prenesem taj teret, to breme, ta iskušenja koja se dešavaju, pogotovo nama umjetnicima.

Koliko se danas uopće isplati baviti umjetnošću u našem društvu?

– Meni je to duhovna hrana, pa mi se isplati. Jedino je porodica moja velika žrtva. Moja životna radost je umjetnost, ona me je stvorila, ja sam dio umjetnosti.

 Neki od Vaših radova su završili u Clintonovom domu. Ko su najčešći kupci Vaših djela?

– Znate, kada se nešto loše desi kažu bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ja sam s Kemom Hrustanovićem radio scenografiju kada je bio Samit u Sarajevu, tada sam imao priliku da svoje slike stavim u boksove, tada se Clintonu svidjela moja slika i drago mi je zbog toga. Kada se pročita iz mog kataloga, vidi se da su vlasnici mojih slika, ne samo Clinton već Jacques Chirac, Stjepan Mesić, Hans Dietrich Gensher, braća V. Bogner, Nada Vidošević, Branko Robić. Međutim, najdraži su mi oni kupci, onaj normalan svijet koji to plati u dvije-tri rate.

 Iza Vas je 36 godina karijere. Koji uspjehom se posebno ponosite?

– Od radova se najviše ponosim muralima koje sam radio u Avaz Twist Toweru, a inače se najviše ponosim svojom djecom. Mia je jedna od najuspješnijih umjetnica unikatnog nakita, ima svoj studio u New Yorku. Ponosim se svojima Stelom, Dorijom, Tinom, koje žive vani, te Henom i Dinom. Iako su oni moj najveći uspjeh, najveći teret i najveću ulogu su odigrale majke moje djece, koje su se više bavile njima nego ja.

Osim Mije, pokazuju li i ostala djeca ljubav prema umjetnošću?

– I ostala djeca imaju ljubav prema umjetnošću, ali Mia i Hena su te koje će se, najvjerovatnije, baviti njome, jer su druga djeca otišla drugim putem. Jedni se bave turizmom, drugi medicinom i pravom.

 Kada uporedite poziciju umjetnika na početku svoje karijere i sada, u čemu je najveća razlika tih dvaju perioda?

– Razlika je u sistemu u kojem živite. Nekad je moj rahmetli otac govorio: „Zemlja koja je privredno jaka, može podržati kulturu”. Ovdje su uništili sve fabrike i prodali ih za jednu marku, da bi zaključali muzeje. Političare ne interesuju kultura i umjetnost. Najveća greška pozorišta je kada im obezbijedi prve redove. Ja bih njima najviše naplatio, jer oni žive “guzovače”, a ja od svog rada.

komentara