Zlatko Kravić: Čovjek koji spašava živote

Gotovo idilična slika sarajevske ljetne bašte, okupane ugodnim zracima septembarskog jutarnjeg sunca, kosi se sa svim o čemu će mi moj sagovornik pričati naredni sat. Prije 20 godina na tom istom mjestu postojala je samo čistina koje su se s jednakom bojazni plašili oni najmlađi i oni stariji. Za pojedine je bila poligon smrti, a oni "sretniji" prošli bi s ranjavanjem, snajperskim. Ovi drugi završili bi na operacionom stolu mog sagovornika, koji bi s ono malo opreme i nepodnošljivih radnih uvjeta, pokušavao "skrpiti" nečiju ruku, nogu, utrobu...

Bio je glavni hirurg Dobrinjske ratne bolnice i učestvovao u čak 8.000 intervencija. Danas je dr. Zlatko Kravić zaposlen u sarajevskoj Općoj bolnici "Prim.dr. Abdulah Nakaš". Ako već moraju završiti na operacionom stolu, pacijenti žele da to bude njegov stol. Ljudi mu vjeruju, a on vjeruje njima. Zato se, u ime SBB BiH, odlučio kandidirati za načelnika Općine Novi Grad Sarajevo.

Prva rečenica u Vašoj biografiji kaže kako ste bili glavni hirurg Ratne bolnice na Dobrinji. Oni koji su bili u ratu, znaju šta to znači. Kakva sjećanja Vi imate iz tog perioda?

- Pokušavam da se što manje sjećam, da zaboravim. Međutim, koliko god da je period  rata bio težak, u isto vrijeme bio je i lijep. Bilo je teško, vidio si ljudsku tragediju, ubijanje, sakaćenje. Slušao si o silovanju, progonu jednog naroda. Ali, postojali su entuzijam i euforija, ponajviše na samom početku rata. Niko nije trebao da nas organizira, sami smo to uradili. Rat me zatekao na Traumatološkoj klinici na Koševu i trebali smo dolaziti svaki treći, ali smo dolazili svaki dan. Kada sam otišao na Dobrinju, to nije bila bolnica. Sve je bila improvizacija. Trebao sam ostati samo tri dana, a ja sam ostao četiri godine.

Za te četiri godine bilo je mnogo slučajeva ranjavanja, neki se zauvijek urežu u sjećanje...

- Najgori su bili snajperi. Ti koji su pucali dobro su vidjeli koga gađaju. Sa Saraj Polja su 1993. godine dovezli ranjenu 12-godišnju djevojčicu, koja je, nažalost, izgledala kao osmogodišnjakinja. Izašla je na terasu da nešto uzme i u tom momentu ju je pogodio snajper. Snajperist je odlično vidio koga nišani. U bolnicu je dovezena mrtva. Sjećam se i kraja 1993. godine, kada je pala granata među djecu koja su se igrala, iako je potpisano primirje. Petero je poginulo, četvero smo spasili.

Ali, najgori trenutak mi je bio masakr koji se desio na čuvenoj fudbalskoj utakmici na Dobrinji. Bio je bajramski turnir, pale su dvije granate, jedna 120-ka, pa poslije dvije minute i druga. Pogodili su tačno u centar. Tog dana je bilo 12 mrtvih i 202 povrijeđena. Zamislite jednu veću prostoriju i tolike ranjenike u njoj. Brzo smo je popunili, a onda smo ranjenike počeli redati ispred bolnice. Dr. Hadžir, moj stariji kolega, nije bio tu. Bio sam sâm i radile su samo tri ekipe. Koliko god da se trudili, nismo uspijevali obići sve pacijente.

Određivani su prioriteti. Čekajući svoj red, ljudi su krvarili. Doslovno smo se klizali po ljudskoj krvi. Kada se sve završilo, cijeli dan smo pokušavali oprati krv, ali nije se mogla sprati.

Osim što ste radili u bolnici, učestvovali ste u svim značajnijim akcijama Armije RBiH oko Sarajeva?

- Na svaki teren sam išao prvi, jer ako bih ja otišao prvi, niko od mojih kolega poslije nije se mogao pitati: "A, što ja"? Posljednja ofanziva se dešavala s 4. na 5. oktobar 1995. godine. Tada je 400 naših diverzanata prošlo na Rogoj, otišlo do Jahorine i u tom momentu nije palo neko glupo brdo Lupoč, zato što je neki starac izašao da obavi nuždu i primijetio naše kako se šunjaju ujutro u šest sati.

Sačuvali su to brdo, a naši diverzanti su se morali izvlačiti. Tada smo imali blizu 60 ranjenika, ali nije to bio problem. Nego, da bi oni došli do naše bolnice, koja je bila negdje u brdima, trebalo ih je nositi 12 sati. A, kako se nije očekivao veliki priliv ranjenika, imali smo samo osmoricu ljudi koji su ih ručno nosili. Sjećam se tih ranjenika kako su ležali na livadi i najviše me boljelo što sam znao da im mogu pomoći, ali na livadi ne možete nikoga operirati.

S čim ste sve improvizirali?

- Sa svačim, bolnica na Dobrinji počela je raditi sa stomatološkim instrumentima. Ali, na toj livadi nisam imao ništa. Tada sam čovjeku izvadio bubreg u lokalnoj anesteziji. Preživio je. Bilo je svega, radili smo. Ništa nije bilo teško. Znao sam operirati po 24 sata, otišao bih samo u wc ili da pojedem sendvič i onda nastavio. Zato smo mi ovdje dobri hirurzi. Sreća u nesreći jeste hirurg koji je u ratu. Zašto? Jer tek tada postaješ pravi hirurg. Inače radiš slučajeve kao što su žuč ili kila, koji su "hladni". Ali kada prođeš rat, moraš biti dobar, jer si sve radio. U ratu sam otvarao sve, od glave do utrobe. Morao sam...

Imntervju u cijelosti pročitajte u printanom izdanju magazina "Azra" br. 811