Srijeda, 18. Oct 2017. 15:10
Najčitaniji ženski magazin u BiH

Snežana Savić: Nakon razvoda više nisam htjela djece, kako kćerku ne bih povrijedila i drugi put

Autor: Redakcija
Maj 25, 2017

Sada, kada su već došle neke mirnije vode, u smislu kada se nema toliko posla, mogu se posvetiti pozorištu. Zovu mene i sada, imam i solističke koncerte, ali mnogo rjeđe nego je to bilo ranije. Ni narod više nema novca kao što je to bilo prije. Nema ni zabava kao prije. Sjećam se turneja gdje smo nastupali Šaban Šaulić, Halid Bešlić, Hanka Paldum, Beba Selimović i ja, i idemo po cijeloj Jugoslaviji. To su bila divna vremena

Razgovarala: Selma Hodo

Uloge koje su Snežani Savić donijele najveću popularnost i slavu odigrala je u „Boljem životu” i „Srećnim ljudima”. Značajan trag ostavila je i u muzici domaćeg prostora, gdje najviše pamtimo „Tri poljupca” i „Topolska 18”. Uloga Koštane, koju mnogi priželjkuju u svojoj karijeri, također je bila njena. Godine 1976. odigrala ju je u televizijskoj drami reditelja Slavoljuba Stefanovića Ravasija. Ova istinska dama i danas je aktivna na pozorišnim daskama, uživa, kaže nam iz svog beogradskog doma, u umjetnosti i vremenu koje provodi sa svojom porodicom.

snezana savic novo2

– Svaka uloga mi je na svoj način draga. Sve su one prošle kroz moju ličnost, senzibilitet, i u svakoj sam udahnula dio sebe, ali sam se, ipak, trudila da izgradim lik koji će biti tačno donesen i koji će biti uvjerljiv i sugestivan za publiku.

Vaš otac nije bio saglasan da postanete glumica, dok Vas je majka podržavala. Kako je reagirao kada ste mu saopćili da će to, ipak, biti Vaš životni poziv?

– Praktično, niko me nije podržavao. Nisu oni meni branili u smislu da je to bilo izričito, da je to bilo: „To ne možeš da radiš!”. To su ljudi patrijarhalnog duha, koji su smatrali da trebam da se bavim nekim običnim zanimanjem, zbog stabilnosti, neke sigurnosti, uslovno rečeno normalnosti, jer gluma je poziv koji uvijek donosio onaj prefiks škakljivog. Pogotovo otac, strog i patrijarhalan, smatrao je da njegova kćerka treba da se bavi nekim zanimanjem koje bi trebalo imati veći respekt u društvu i koje će da obezbijedi bolju egzistenciju. Nije bilo nekog burnog reagovanja, ali da su bili sretni zbog toga, nisu.

Koliko volite posao koji radite, govori i činjenica da ste se krajem prošle godine, samo nekoliko dana nakon operacije, vratili na pozorišnu scenu. Šta je sve za Vas pozorište?

– Nisu to bili neki veliki problemi. To je bila jedna laparoskopska intervencija, potpuno benigna. Hvala Bogu, sve se dobro završilo, a postoperativni oporavak trajao je jako kratko, zbog toga sam već poslije dva, tri dana stala na pozorišnu scenu. Za mene je pozorište trenutno sve ono što je trebalo da bude odavno, a nisam stizala da mu se toliko dam i bavim njime.
Nas su profesori, koji su zaista bili ljudi od digniteta, konkretno moja profesorka Ognjenka Milićević, nekako idealistički upućivali u tajne glumačke profesije, ali praksa to malo demantuje, jer, ipak, ima i uloga i projekata koje ne potpadaju pod umjetnost, nije sve umjetnost što se naziva umjetnošću.
Umjetnost stoji visoko u hijerarhiji vrijednosti, ona se desi. Međutim, meni je božanstveno to traganje za nečim što kasnije treba da postane trajno i da se nazove umjetničkim djelom.

Osim glume, Vaša druga ljubav je muzika? Ostali ste upamćeni po izvedbi pjesme „Topolska 18”. Možete li nam otkriti kako je nastala ova pjesma?

– Bila sam kod Ljilje Pavić, tražili smo neke pjesme za seriju i taj tekst mi se dopao. Zazvučao mi je pomalo arhaično, starinski, i rekla sam Ljilji da bih voljela da to snimimo i da od toga napravimo pjesmu. Kompozitor i aranžeri su se jako namučili s tekstom, kako na najbolji način uklopiti melodiju i aranžman s tekstom, i slučajno se dogodilo da se neki dečko pojavio u studiju, sjeo za klavir i napravio prekrasan aranžman. Sve se desilo sticajem nekih sretnih okolnosti i pjesma je postala veliki hit.

Uloge fatalnih žena obilježile su Vašu karijeru. Malo ko je ostao ravnodušan na Vašu ljepotu. Kako ste Vi prihvatali tu činjenicu?

– Pa tako su me nekako doživljavali, mada ja zaista volim da igram sve, i žene koje nisu lijepe, žene koje su zarozane i koje nisu, prije svega, ljepotice. Mislim da u opisu glumačkog posla stoji transformacija i što se bolje transformišemo to smo uspješniji u poslu koji radimo. To je sticaj okolnosti u našoj sredini, gdje nas reditelji svrstavaju u jedan žanr, u jedan koš, pa ste cijelog života osuđeni da igrate negativce, ili fatalne žene, ili mučenice i jadnice. Žao mi je zbog toga.

Trudim se da prihvatam što raznovrsnije uloge i da budem različita u svakoj od njih. Često imam susrete s ljudima koji burno odreaguju na ulogu u kojoj me kao takvu nisu očekivali. I onda bi mi upućivali neke čudne poglede. Prosto očekuju da uvijek igram neke tip-top sređene, moćne, lijepe, dotjerane žene, a to je glumcima dosadno. Glumac mora da istražuje, da se poništava, mora da bude i tužan, i ružan, i gadan, i jadan, i svakakav ako hoće da bude uvjerljiv u svom poslu.

I u 64. godini života izgledate veoma mladoliko i njegovano. Koja je tajna Vašeg besprijekornog izgleda? Postoje li neki svakodnevni rituali koje biste toplo preporučili drugima i jeste li ikada bili pristalica estetske hirurgije?

– Ne, nikada ništa nisam radila sa svojim tijelom i licem. Strah me je svega toga. Vidim da je to postalo potpuno normalno, da se ide kod plastičnog hirurga kao kod zubara. To je pretjerivanje. Starenje je prirodan proces i treba se njegovati u smislu da vodite računa o sebi, koristite neku dobru kremu za lice, šetate, vodite računa o higijeni, unutrašnjem zdravlju, idete na svjež vazduh.
Kad odem na Vlasinu i vratim se s jezera, vratim se deset godina mlađa. To su neki moji rituali, a estetska hirurgija mi se čini uzaludnom, jer je proces koji morate ponavljati, ponovo i ponovo, i to mi izgleda kao Sizifov posao.

Šta je potrebno za dobar stil, i šta jednu ženu čini damom?

– Prije svega, unutarnje stanje duha, a dama mora da se rodi s predispozicijom, mada ne mora da znači, damom se može i postati. Naročito dama u stilu, jer i stil se uči. Ne rađamo se mi sa stilom od malena, nego vježbamo stil. Stil znači sklad onoga što ste vi i onoga što je lijepo u smislu sklapanja boja i nekih zakonitosti koje moda sobom nosi. Prikriti ono što je manje lijepo, otkriti ono što je lijepo, na način da ne bude preupadljivo, jer to onda nije stil. Stil je nenametljivost, sklad između onoga što imate na sebi i onoga što ste iznutra.

Vaša kćerka Anita također je imala izlet u glumačke vode. Kako ste reagirali na njenu ljubav prema glumi?

– Pravo da vam kažem, nije mi bilo drago. Kao mala je igrala kod tate i tad se i zarazila glumom. Međutim, ona je, srećom, završila novinarstvo, magistrirala i sada radi doktorat koji treba odbraniti. Bavi se marketinškim poslom, otvorila je vlastitu agenciju, a ima i vlastiti časopis, čiji je urednik. Uspješna je i jako puno radi, mada smaram da je nezahvalno o svom djetetu govoriti hvalospjeve.

Imate i šestogodišnju unuku Ninu. Kakav je osjećaj biti baka?

– Jao… Evo sada kada ste je spomenuli nekako se rasplinem i obuzme me neka toplina. To je nemjerljiv osjećaj. Imati sopstveno dijete je nešto najljepše, a još doživjeti da imaš dijete svog djeteta je poseban osjećaj. To vam je kruna na kruni. Dvostruka kruna.
snezana savic novo3
Koliko Vam je Nina slična?

– Slična mi je po psihologiji. Likom ne liči na mene mnogo, ima neke zelene oči koje su meni naljepše. Slatka je i ljupka, kao i sva djeca njenog uzrasta.

 Je li Vam žao što Aniti niste podarili brata ili sestru?

– Jeste. Lijepo je imati djecu. Međutim, ja sam otišla od njenog oca. Razišli smo se i nisam željela da joj stvaram traumu, da ima dva oca, dvije mame. Smatrala sam da joj je jedna trauma dosta u životu, a to je što njeni roditelji ne žive zajedno, a sada da još naknadno doživljava rivalitet s djecom koju bih ja imala s nekim drugim čovjekom, to sam izbjegla. Vrlo svjesno žrtvujući se da ona ne bi bila povrijeđena drugi put.

Serije „Bolji život” i „Srećni ljudi”, u kojima ste odigrali veoma bitne uloge kada je riječ o Vašoj karijeri, često se repriziraju. Gledate li ih danas, i kakav je uopće osjećaj gledati 20, 30 godina mlađu sebe?

– Već sam navikla, jer se serije jako često repriziraju. Oni koji ih stalno gledaju maltene znaju gotovo sve replike iz tih serija, tako da sam navikla da se gledam iz raznih perioda. To su svevremenske serije u koje se mnogo ulagalo i mnogo radilo. Sada je to sve drugačije.

Rekli ste da se kajete što više vremena niste posvetili pozorištu, zbog čega je to tako?

– Ustvari, ne kajem se, nego mi je žao što nisam mogla. Ili sam snimala filmove i serije ili ploče. Ili sam imala turneje po Americi i Australiji. Tada sam bila mlada i popularna i svi su me zvali. Onda sam imala priliku i da zaradim i sebi obezbijedim egzistenciju.

Sada, kada su već došle neke mirnije vode, u smislu kada se nema toliko posla, mogu se posvetiti pozorištu. Zovu mene i sada, imam i solističke koncerte, ali mnogo rjeđe nego je to bilo ranije. Ni narod više nema novca kao što je to bilo prije. Nema ni zabava kao prije. Sjećam se turneja gdje smo nastupali Šaban Šaulić, Halid Bešlić, Hanka Paldum, Beba Selimović i ja, i idemo po cijeloj Jugoslaviji. To su bila divna vremena.

Jedne prilike ste kazali kako ne vjerujete u doživotnu i bezuslovnu ljubav, osim kad je o djeci i profesiji riječ. Zašto?

– Zato što mislim da je ljubav potreba i iluzija te da ne može vječno da traje. U ljudskom smislu možda može, tu mislim na poštovanje između dvije osobe, ali u smislu zaljubljenosti, ustreptalosti, fascinacije ljudskim bićem i čarolije koja se dešava, eh, ta ljubav ima rok trajanja.

Jeste li sretna žena?

– Hulila bih na Boga kada bih rekla da nisam sretna. Sreća je valjda kad smo zdravi i kada smo svi na okupu. Sitnice su sreća, čine je trenuci, a ako sagledam sve što sam prošla, nemam razloga da ne budem sretna. Najveća sreća su djeca i posao koji radiš.

Vas zna i poštuje publika širom bivše Jugoslavije, skloni smo danas porediti prošla i sadašnja vremena, hvaliti jedna, kuditi druga, i slično, šta Vam je danas lijepo u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji…?

– Sve mi je lijepo. Nikada neću zaboraviti turneje po Bosni i nedavno sam bila kod vas kada sam snimala seriju sa Šemsudinom Gegićem, koja je duhovito i jako lijepo napisana. Snimala sam s kolegom Zijadom Gračićem, bili smo partneri. On je sjajan glumac. Putovala sam i prema Foči, jednom malom mjestu koje je predivno. Prosto sam uživala. Odmah mi se vrate ona davna vremena, kada smo svi bili zajedno i kad smo se jako lijepo družili, kada je vladalo stanje opuštenosti i zadovoljstva. Govorim o vremenima prije onog nesretnog rata koji nas je udaljio. Nadam se da će među nama, kada prođe neko vrijeme, opet biti kulturnog i ekonomskog strujanja.

komentara