AktuelnoIntervjuZanimljivosti

Emir Hadžihafizbegović: Uz vrhunske ljekare i podršku porodice riješio sam jedan životni, zdravstveni problem

Jedan od najpopularnijih glumaca s naših prostora, veliki umjetnik, dobitnik Zlatnog lava i miljenik publike, Emir Hadžihafizbegović, nedavno se vratio iz Barcelone, gdje je operirao oči. Duže od godinu glumac se borio s problemima oslabljenog vida, a nakon što se prepustio u ruke katalonskog doktora, kaže, vidi kao i prije 20 godina

Razgovarala: Samila Ivković
Foto: Mario Klein

U jednom od ranijih intervjua za magazin “Azra”, Emir Hadžihafizbegović me je iznenadio izjavom kako je svoju glumačku karijeru, zapravo, izgradio na sporednim ulogama. Od 60 igranih filmova imao je, kaže, samo osam glavnih. Jednu od njih odigrao je nedavno u filmu “Žaba”, koju će regionalna publika tek imati priliku da vidi. “Žaba” je filmski nastavak uspješne istoimene pozorišne predstave, koju je naš sagovornik imao priliku, zajedno s kolegama Mirsadom Tukom, Aleksandrom Seksanom i Moamerom Kasumovićem, igrati deset godina.

– Postoje dobre i loše uloge, ne velike i male. Poznat sam po tome da sam odbijao glavne uloge, a prihvatao uloge od jedan dan snimanja. U filmu “Žaba” odigrao sam glavnu ulogu i sretan sam zbog toga. Imam desetak poziva za glavnu ulogu u svojoj karijeri koje sam odbio zato što su bile loše ispisane i nisu mi se dopale, a epizodnih sam se naigrao, itekako – govori mi dok nas uvodi u salu Kamernog teatra 55, čiji je direktor od kraja 2015. godine. Prije ove odgovorne funkcije, 11 godina je bio stalni član njegovog glumačkog ansambla. Šta čovjeku koji je u svom glumačkom poslu toliki autoritet, jedno od najznačajnijih glumačkih imena ovih prostora, te dobitniku “Zlatnog lava”, priznanja jednog od četiri najrelevantnija filmska festivala u svijetu, kultne Mostre (Venice Film Festival), uopće može biti izazov u karijeri.

– Kada je riječ o izazovima, u teatru bih volio igrati Kaligulu Alberta Kamija ili nešto od Branislava Nušića, a kada je riječ o filmu, mislim da sam svoju želju ispunio ulogom Zeke u “Žabi”, gdje igram junaka odbrane BiH, Zeko je metafora svih onih najboljih sinova ove zemlje koji su pali i izgubili živote za slobodu i suverenitet, ali i za one koji su preživjeti i dali svoj doprinos. Zeko u jednom trenutku kaže: „Nisam ja branio ovu zemlju da bi me neko nagradio. To riješiš u glavi, ili ćeš biti insan ili leš. Zato sam branio BiH i ne treba mi nikakva nagrada za to.” Igrajući Zeku, zaokružio sam sve svoje želje unutar kinematografije – odgovara.

Da je, osim filma, njegova velika ljubav i sport, potvrđuju i slike u njegovoj kancelariji. S velikog zida “promatraju” nas legende Mirza Delibašić, Dino Rađa, Edin Džeko…Radni prostor Emir je uredio po svom. Nakratko nam se pridružuje i njegova kćerka Amra, studentica treće godine produkcije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Mnogo je vezana za oca, ali i otac za nju. Dobro poznaje očev posao, a s obzirom na studij koji je izabrala, pozorište, film, televizija, sedma umjetnost uopće će biti sastavni dio njenog života ubuduće. Začas je unijela dozu radosti i smijeha, zagrlila je oca i ponosno stala pred objektiv našeg fotoreportera. Emir se tek nekidan vratio iz Španije, gdje je nakon operacije očiju, završio obaveznu ljekarsku kontrolu. Za “Azru” prvi put govori o otklanjanju problema s vidom.

Kad su počeli Vaši problemi s vidom, i kojim operativnim zahvatima ste podvrgnuti?

– Moj problem s vidom trajao je godinu i po, veliku zahvalnost izražavam Nikici Gabriću, vlasniku klinike „Svjetlost” u Zagrebu, koji mi je mnogo pomogao, godinu je pratio moj vid, kako bi ga spasio. Finalnu stvar sam u radio u Barceloni, na prestižnoj evropskoj „ Imo” klinici i velika zahvalnost pripada doktoru Óscaru Grisu, čovjeku koji je bio zadužen za to da operacija mojih očiju bude uspješna. Bio sam tamo 17 dana i operirao oba oka, a nakon mjesec imao sam kontrolu. Metaforički rečeno, upalio mi je svjetlo u mračnom haustoru i sada vidim kao prije skoro 20 godina. Gospodin Juan Mario Tintore, ugledni Katalonac, čovjek je koji je bio „bajpas” da dođem na red u toj uglednoj klinici, gdje se jako dugo čeka na red. Doveo me je tu i skraćenim putem sam operiran, i beskrajno sam mu nezahvalan. On je veliki prijatelj Sarajeva, počasni gost ovog grada i jedan teniski turnir u Vogošći smo čak nazvali i napravili po njemu. Riješio sam jedan životni, zdravstveni problem.

emir novo9 Emir s doktorom Óscarom Grisom

Koliko Vam je bilo otežano raditi prije operacije, i koliko vam je bila važna podrška porodice u cijelom tom periodu tokom i nakon operacije?

– Radio sam stalno s oslabljenim vidom, snimao sam filmove, igrao predstave, ali sam se bio mnogo asocijalizirao. Sve manje sam izlazio i družio se na javnim mjestima, jer nisam dobro vidio, a sada je ta priča iza mene. Mentalno sam se sredio i mnogo bolje, ne samo vidim nego i razmišljam. A što se podrške porodice tiče, s porodicom treba provoditi trenutke i u dobrim i u lošim trenucima. Porodica je mjesto i oaza gdje čovjek puni baterije i kreće u neke nove avanture. Porodica je jako bitan, najbitniji segment u mome životu. Oni su bili tu, uz mene, kao i u svim tim nekim vanrednim situacijama, kada sam lomio noge i ruke, kada sam imao nesreću prije ti godine… Porodica je mjesto gdje dobijam sigurnost, samopouzdanje i razmjenjujem energiju s najdražima. Supruga i moje dvoje djece su mi pomogli i bili uz mene, a supruga je i svih 17 dana bila sa mnom u Barceloni. Osim porodice, mnogi prijatelji, novinari i kolege zvali su me jako često, neki čak na dnevnoj osnovi, i ta vrsta podrške je bila potrebna i zahvalan sam im na tome. Ne mogu a da ne spomenem porodicu Željka Obradovića, koja se u tom periodu zatekla u Barceloni, gdje imaju kuću, te smo s njima proslavili uspješan završetak operacije. Tu je bio i Muhamed Memić sa svojom suprugom Ljiljom, i sva ta podrška je bila dobrodošla.

Da li sada, više nego prije, brinete o svom zdravlju?

– Fajter sam u životu i nekada sam, vjerovatno, trebao voziti s manje gasa, ali jednostavno sam takva mentalna i fizička konstrukcija, da sam radoholik. Generalno sam zdrav čovjek, ali ljudi koji me vole rekli su: „Trebaš malo pod ručnom, malo smanjiti gas”, ali ja se samo bavim svojim poslom. Bilo bi loše da na pozive da radim svoj posao odgovaram: „E sad neću, sad sam pod ručnom”. Kada se vrijeme dobro rasporedi, može se sve stići i kada bi svoje zdravlje ocjenjivao od jedan do pet, dao bih mu ocjenu -4. Mislim da je mentalno zdravlje najbitnije, jer kada ste mentalno zdravi, kada ste u glavi sređeni, onda se cijeli metabolizam sredi.

Šta radite da očuvate svoje mentalno zdravlje?

– Znamo da su neki ljudi s najtežim i ekstremno teškim bolestima izlazili iz kriza zahvaljujući glavi. Volim jednu misao Marka Aurelija: „Život ti je onakav kakva ti je misao”. Ako se svaki dan budimo s mišlju da živimo u lošoj zemlji, s tom dozom pesimizma, vjerujemo u svu destrukciju koja nam se servira i ako tako počinjemo svako jutro takav će nam biti i život. Zdrava misao je dio zdravlja. Mentalno zdravlje čovjeka piše njegov zdravstveni karton. Iz lošeg mentalnog stanja, razvijaju se razne bolesti, a ja ipak pripadam kategoriji ljudi koji kažu da je optimizam zdravlje duše. Osvijestio sam sve probleme u kojima živimo, ali sam nepopravljivi optimist.

Svaki trenutak želim i trudim se provesti sa svojom djecom i suprugom, ocem, bratom i ostalim prijateljima na raznim meridijanima. Ja sam filantrop, nekako altruist, jako volim ljude i meni je ta vrsta kontakta najbitnija. Volim ljude s margine, da pričam sa smećarima, beskućnicima, ljudima koji se nisu snašli u životu. Od njih uvijek možemo mnogo naučiti. Osim komunikacije s ljudima, mislim da je neka najzdravija bosanska japija na selu, ti ljudi, taj miris balege koji se širi iz štale..Volim taj kontakt s ruralnim. A druga stvar je čitanje, i mislim da je knjiga pobijedila društvene mreže. Vole ljudi da uzmu knjigu, okrenu list. Drugačije je čitati Orhana Pamuka s knjigom u ruci, nego s interneta. Volim kontakt s prirodom i jako volim Hercegovinu, pa imam i vikendicu kraj Mostara, dolje se sklonim i sakupljam energiju, i to su te neke stvari gdje se ja mentalno uređujem. Ljubitelj sam sporta, posebno fudbala i fan sam FC “Barcelona”. Idem na njihove utakmice, imao sam sreću biti na utakmici “Barcelona” – PSG, jer mi je dan ranije bio pregled kod doktora u Barceloni. Sada sam u fazi pripreme samostalnog projekta.

O kakvom projektu je riječ?

– Pišem scenarij za jednu monodramu ili možda duodramu, ali to je tek u povoju.

Brojne su uloge kojima bismo se u ovom razgovoru mogli baviti, no, zadržat ćemo se samo na posljednjim. Završeno je snimanje filma “Žaba”, koji je nastao prema istoimenoj predstavi, igranoj prema sjajnom tekstu dramaturga Dubravka Mihanovića i rediteljskom palicom Elmira Jukića. U decembru ove godine bit će deset godina od njenog prvog izvođenja i slavit ćete 250 izvođenja u našoj zemlji, Regiji, ali i Evropi. Šta je novo i drugačije što ćemo gledati u filmu?

– Ono čega smo se najviše plašili uspjeli smo da pobijedimo. Izbjegnuta je ta zamka pretakanja pozorišne predstave u film. Osim ekipe iz predstave “Žaba”, igra još 7-8 glumaca. Te priče iz brijačnice, iznijeli smo u eksterijer. Snimali smo scene rata na planini iznad Mostara, pa dalje scene u mom stanu, stanu mog brata, vožnju Mirsada Tuke po Sarajevu, dvije scene ispred brijačke radnje, ispred autopraonice i mnogo je još tih eksterijernih scena. Nije dobro da ja, kao glavni lik u filmu, dajem sud o njemu, to će dati gledaoci. Bitno je napomenuti da je film regionalna produkcija, BiH je za film dala približno 230 hiljada KM, dok su ostala sredstava došla iz Makedonije, Srbije, Hrvatske, Euroimaža.. Jako je lijepo na odjavnoj špici vidjeti da su sve ove zemlje koje sam nabrojao osjetile i prepoznale da je riječ o jednoj univerzalnoj priči.
Spomenuo bih još i film mladog reditelja Alena Drljevića „Muškarci koji plaču”, gdje smo odradili sjajan posao na Jahorini, potresna psihološka drama. Uživao sam raditi i njegov film, i ono što odgovorno tvrdim, a imam mnogo utakmica u nogama, da je BiH dobila dva nova, velika filma, u što će se uskoro i publika moći uvjeriti. Oba filma će biti na konto bh. kinematografije.

Uskoro putujete u Istanbul, a povod je promocija filma „Secret from the past”. O čemu je riječ, koja je Vaša uloga u tom filmu?

– To je turski film koji, izgleda, zaokuplja ogromnu pažnju u turskom miljeu. Pozvan sam na veliki i značajan press. To je priča o potrazi za identitetom jednog usvojenog dječaka, a ja igram lika koji zna šta se desilo s njegovim roditeljima. U dilemi sam da li mu saopćiti istinu ili ga sačuvati od te teške istine, a to je da se desila likvidacija jednom od njegovih prijatelja. Sve u svemu, jedna psihološka drama. Na filmu sam radio prošlog ljeta i tokom snimanja nisam imao osjećaj da će film u svojoj finalnoj verziji izazvati toliko interesovanje i pozitivne komentare, ali eto uskoro putujem na taj gala press i to još nije premijera, nego najava.

Bili ste inicijator organiziranja festivala „Dani Jurislava Korenića”, gdje ste na sceni Kamernog teatra 55 okupili sjajne predstave i glumce, kako iz naše države, tako i iz Regiona. Osjećate li satisfakciju što bi festival mogao postati tradicija na koju ova zemlja, sigurno, trebala biti ponosna?

– Mislim da je festival već postao tradicija. Ove godine smo ga prebacili u novembar, a festival će, bar dok sam ja ovdje, biti tradicija. Jurislav je čovjek koji je osnivač Kamernog teatra 55, njegova supruga je još živa i otvorila je festival, a nedavno je u Sarajevo došao i njegov sin Bojan Korenić, koji živi u Kanadi. Došao je da se zahvali Kamernom Teatru 55, koji je vratio lik i djelo njegovog oca tamo gdje i pripada. Jurislav je za bh. teatar jako važan, kao što je Gavella važan za hrvatski teatar. Moj prvi potez, kao direktora ovog teatra, bio je vratiti Jurislava na mjesto kojem on pripada, vratiti njegove slike u kancelarije, staviti ga na razne prostore, pa sam napravio i veliki zid s njegovih 16 režija. Mislim da se radi o čovjeku, bez čijeg angažmana, Kamerni teatar 55 ne bi postojao. Festival će se i dalje organizirati, podržali su ga i ministar Mirvad Kurić i premijer Dino Konaković, što je jako bitno, jer je nemoguće bez sredstava organizirati bilo šta. Festival košta, a uz ove ljude koji razumiju važnost festivala ne sumnjam da ćemo opet imati sjajan festival u novembru.

Isprobali ste i pokazali svoje kvalitete u raznim žanrovima, pa Vas ljude vole vidjeti čak i na reklamama. Na koji način umjetnik u sebi miri taj spoj umjetničkog i komercijalnog?

– Mislim da je reklama toliko naporna i teška stvar za uraditi, i njih mogu raditi samo najbolji glumci. Dug je spisak holivudskih zvijezda koje snimaju reklame za najpoznatije brendove. Prilikom biranja glumca za reklamu za „Tomato” mrežu, sjedilo je deset ljudi koji su razmatrali i birali između nekoliko vrhunskih glumaca iz Regije i izabrali su mene. Raditi reklamu je velika čast za glumca, jer te biraju ljudi koji žele da tvoj lik bude zaštitni znak njihovog proizvoda. To nije nikakva trećerazredna stvar. Za reklame se uzimaju ljudi koji su u svom poslu najuspješniji. Unutar reklame uložim mnogo umjetničkog napora i potrebna mi je energije da je snimam isto kao za „Armina”, „Karaulu” ili „Žabu”.. Kada dobijem priliku da budem zaštitni znak domaćem proizvodu, to mi je čast kao kada dobijem glavnu ulogu u nekom filmu.

Mnogo radite, koliko vremena provodite sa svojom porodicom? Žalite li što ste možda nekada propustili bitne trenutke s njima, ima li ijedan za koji biste voljeli da se može ponoviti?

– Kada je moja supruga izgovarala „da” pred matičarem, znala je za koga se udaje. Znala je da se udaje za čovjeka koji će biti na točkovima, u avionima, mijenjati hotelske sobe i tako osigurati egzistencijalne potrebe svojoj porodici. Pristala je i odlučila se živjeti s osobom čije zanimanje podrazumijeva stalno odsustvo od kuće.
Ne žalim ni za čim. Ja sam čovjek od suštine, a ne od forme. Nekada je bitnije s djecom imati jedan kvalitetan vikend, i ta tri dana razmijeniti dobru energiju, posavjetovati ih i uputiti nego tri godine forme i nerazmjenjivanja nikakve kvalitetne informacije.

emir novo6  Emir s kćerkom Amrom

Sada imate već odraslu kćerku i sina. Nakon punoljetstva roditelj i nema mnogo prostora da se miješa u njihove odluke i izbore, no, koji Vaš savjet, odnosno lekciju, biste voljeli da u životu uvijek imaju na umu?

– Imam sina Edina, koji će uskoro biti magistar Međunarodnih odnosa i diplomatije, i kćerku koja je pri kraju treće godine Produkcije na Akademiji scenskih umjetnosti i mislim da sam odgojio dvoje kvalitetne djece, i to je moj najveći profit u životu. Nisu to ni nagrade, ni predstave, ni turneje, moj profit su ona povratna energija i bumerang koji su meni i supruzi vratila djeca, sa svim onim što smo mi u njih ulagali. Tu smo najsretniji. Zahvalan sam Bogu na zdravlju i tome što nam je pomogao da odgojimo dvoje divne djece.
Volio bih da se oslone na četiri stuba na kojima im stoje otac i majka; da su zahvalni Bogu, da čestito rade svoj posao, da formiraju etične i moralne porodice, te da vole svoju domovinu. To je u suštini želja svakog normalnog čovjeka.

Imali ste mnogo prilika da putujete i radite s ljudima različitih mentaliteta. Razna podneblja, razni i načini života, no, opće mišljenje je, da ćemo, maknemo li se prema sjeveru, prema skandinavskim zemljama, osjetiti kako je u modi način života koji se zove zdrav razum. A šta je ono, što je kod nas u modi?

– Odlično pitanje za razmišljanje. Nažalost, kod nas je u modi primitivizam, svijest o tome da se može živjeti bez cilja i smisla, što je strašno. U modi je pesimizam, crnilo, neprepoznavanje dobrih i kvalitetnih stvari, destrukcija, razvaljivanje ambijenta u kome živiš na način da je za sve što se ružno dešava kriva politika, što nije tačno. Podijeljena je odgovornost između politike i naroda za stanje u kome se nalazimo. Ne vidim rješenje u odlasku iz ove zemlje, potrebno je za svoje mjesto pod Suncem izboriti se u svojoj domovini. Moramo mijenjati čip u glavi, a to je da smo se izborili za neku vrstu egzistencije moramo da radimo, ali onaj ko hoće i ko je spreman da radi može i ovdje naći sebi posla. I ja sam nekada živio teško, i naporno radio, čistio stanove, farbao branike po cestama, brao jagode, radio s geometrima, čistio snijeg.. Stekao sam te radne navike još u drugom razredu srednje škole i po prirodi sam radoholik, iako sam svjestan situacije društva, mislim da ima prostora da se situacija popravi. Sve je u pitanju stanja uma. Mi se moramo popraviti u glavama, da bismo onda popravili sve ono što je potrebno društvu.

Neoliberalni kapitalizam i surova kapitalistička priča pomest će i mnogo ozbiljnije stvari i u mnogo ozbiljnijim zemljama od naše, odnosno zemljama s više stanovnika. Ali, evo zašto oni ulažu ogromna sredstva u kulturu? Zato što znaju da će neki status njihovih zemalja biti na visokoj ljestivici upravo zahvaljujući njihovom kulturnom backgroundu. Neoliberalni kapitalizam će nam odnijeti novce, malo vode, struje, ali ne mogu nam odnijeti Sidrana, Ćopića, Selimovića, sve filmske nagrade; od Oskara, medvjeda, lava, palmi…, to je naša baština. Ne mogu nam odnijeti sevdalinku, Šantića, nobelovce i druge kulturološke značajke. Bh. matrica je eureka za svijet koji je doveden pred zid. Mnogo je budala koje su blizu dugmeta i mogu da stisnu pogrešno, i ovo što BiH ima i što nije plasirano na dobar način, stanje je duha koje spašava svijet. Kultura je širok pojam. Kultura je i da nam narod popravlja zube i ne hodamo krezavi, da sredimo fasade u gradu, da imamo čiste haustore.

SUSRET S DE NIROM

Predsjednik žirija u Veneciji, kada sam ja dobio Zlatnog lava, dakle čovjek koji je odlučio i nekako moderirao mišljenje žirija bio je David Chase. On je pisac serije “Sopranosi” – najpoznatije serije na svijetu, Njujorčanin je i prijatelj Roberta De Nira. Jutro nakon dodjele Zlatnog lava, David i ja smo se vidjeli na doručku i razgovarali. A onda, kada je Robert De Niro došao u Sarajevo, gospodin Purivatra me pozvao da se upoznam s njim. Kroz priču smo razgovarali o Davidu, rekao je i da zna da je neki bh. glumac dobio Zlatnog lava. Poslije smo donijeli tu moju nagradu, družili se u “Četiri sobe gospođe Safije”, gdje se De Niro fotografirao sa mnom i Zlatnim lavom. To je jedna genijalna uspomena, fotografija na kojoj smo De Niro i ja, i teško će ko vjerovati da držimo mog Zlatnog lava, a ne njegovog. Osjetio sam satisfakciju u tom razgovoru i za mene bitnom susretu s Robertom De Nirom.

emir novo8